Paix liturgique

Na nedjelju Pedesetnice, 19. svibnja, stotinjak vjernika Summorum Pontificum pridošlih iz citave regije Emilia-Romagna našlo se u podnožju Gospe od Poggetta, svetišta u okolici Ferrare. To hodocašce, godinu dana nakon potresa koji je pogodio to podrucje, imalo je za cilj prije svega zahvaliti Presvetoj Djevici za njezinu zaštitu. Naime, od svih zvonika Ferrare, crkvica toga svetišta jedina je iz potresa izašla potpuno neoštecena.

Taj je dogadaj bio i prilika skupinama vjernika privrženima izvanrednom obliku rimskog obreda da se bolje medusobno upoznaju i pripreme sljedece medunarodno hodocašce naroda „Summorum Pontificum“ u Rim. Hodocasnicima je Providnost pripremila lijepo iznenadenje: iako ih je nadbiskup, mons. Luigi Negri, trebao samo kratko pozdraviti na kraju jutra, raspored mu je ipak dopustio da stigne u trenutku propovijedi, pa ju je bez ikakve pripreme spremno održao. I dok su celebranti (svi biskupijski svecenici) i vjernici slušali njegovu propovijed i gorljivu pohvalu motuproprija Summorum Pontificum, bilo im je jasno da prisustvuju velikom dogadaju.


I – PROPOVIJED MONS. LUIGIJA NEGRIJA, NADBISKUPA FERRARE, PRILIKOM HODOCAŠCA U SVETIŠTE GOSPE OD POGGETTA, NA DUHOVSKU NEDJELJU 2013.

<<<
Danas se sveta misa prema tradicionalnom obredu slavi na veliku svecanost Pedesetnice koja, u svakom vremenu i svakom mjestu, Crkvu i svakoga kršcanina podsjeca da se objava vjere i njezin razvoj u život zajednice i zajedništva, u praksu bratske ljubavi, u aktivno življenje poslanja, radaju iz samoga cuda izlijevanja Duha Svetoga u srca vjernika, koji je cisti Gospodinov dar!

U divnom govoru koji je održao na skupštini biskupskih sinoda o novoj evangelizaciji, kojoj sam imao cast prisustvovati na njegov osobni poziv, Sveti je Otac Benedikt XVI. rekao da se Crkva ne rada po odluci baze, Crkva se ne rada iz kakve konstitutivne skupštine – ona se rada iz djelovanja Duha Svetoga, koji mijenja srca ljudi i cini ih slicnima srcu samoga Boga. To je Duh Gospodina raspetoga i uskrslog, njegov pogled na život, njegov nacin razumijevanja života, njegov odnos s ljudima. To je novost njegova bica i njegova postojanja koja je – kako bih to rekao? – na silovit nacin ušla u život zajednice koja je neprekidno bila u molitvi, u cekanju njega, ali koja ni u kojem slucaju nije mogla tvrditi da je ušla u misterij dogadaja koji je gledala i kojeg je postala protagonist. Duh mijenja srce covjeka, njegov nacin življenja, njegov nacin djelovanja i njegov nacin razumijevanja života. Kristovo se covještvo produljuje u svijetu. Crkva koja se rada iz Duha održava se u Duhu, priopcava se ljudima po Duhu. Crkva je konacno lice koje je Isus uzeo u povijesti.

A mi, mi imamo i drugu jednako sigurnu baštinu, a ta je da istinski sudjelujemo u otajstvu Crkve – jedne, svete, katolicke i apostolske. To nasljedstvo doista živimo u našem svakodnevnom životu, u sreci i nesreci, u zdravlju i bolesti, u radosti i boli, kao što to izricu strane u velikom sakramentu ženidbe. Mislim da to stavlja vrlo pohvalnu inicijativu ovoga hodocašca i ove mise u njihov pravi kontekst.

Želim, i želim za vas, da svakome pojedinom od vas ovo euharistijsko slavlje na dan same Pedesetnice pomogne pronaci gorljivost iz pocetaka, kao što se nadam da je i meni pomogla, gorljivost radanja Crkve koju rada Duh Sveti. Uzvišenost koja prati ocitovanje našeg poslanja služi za to da nam navijesti tu novost i potakne nas da je ne zadržavamo za sebe, vec je širimo medu svim ljudima.

Jucer sam sudjelovao na Duhovskom bdijenju na kojem je papa Franjo bio s više od 150 000 mladih iz razlicitih crkvenih zajednica. U jednom trenutku papa je u svome iskrenom stilu koji zna biti i oštar, na što nismo navikli, rekao: „Crkva mora izaci iz sebe“, ne smije se zatvarati. „Kada se Crkva zatvori, razboli se“. Crkva se treba otvoriti, ne napuštanjem svoga identiteta, nego zato da bi živjela svoj identitet, jer je prirodno okruženje Crkve poslanje. Stoga dolikuje da Crkva izade iz same sebe kako bi išla prema ljudima, istražujuci sve periferije života suvremenog covjeka.

Drugim rijecima, Pedesetnica vam daje crkveno poslanje. Daje vam daje osobitu cast da budete svjedoci uskrslog Krista sve do krajeva svijeta. Cini vas stvaraocima, kako u jednome divnom tekstu kaže sveti Irenej, Božjih sinova. Cini vas sposobnima od ljudi ciniti djecu Božju.

Vec mi se dogodilo da sam, tijekom prvih mjeseci biskupske službe [mons. Negri, nekadašnji biskup San Marina, imenovan je nadbiskupom Ferrare pred kraj pontifikata Benedikta XVI.] trebao definirati koji su uvjeti života i poslanja. Ne mogu i ne smijem tijekom ovoga pozdrava koji vam upucujem spomenuti sve te uvjete, ali cini mi se bitnim staviti ovu proslavu pod nježan i postojan Marijin pogled, i smatrati ga trenutkom milosti i odgovornosti.

Kršcanstvo je milosni dogadaj zato što nam je u cijelosti darovan, i zato što u njemu nitko ne može reci: „Imam pravo“. Nismo imali pravo na vjeru. Nismo imali pravo na utjelovljenje Sina Božjega. Tako nam se nekada dogodi da moramo podsjetiti odredene vjernike koji dodu tražiti, pa cak i zahtijevati, sakramente da nemaju nikakvo pravo na njih. Sakramenti su dar koji je Crkva primila od Gospodina Isusa Krista i koji Crkva daje onima koji su u stanju da ih na odgovarajuc nacin mogu primiti. Htio bih govoriti o pitanju koje – s teološkog i pastoralnog pogleda – nema zaista nikakvog temelja, a to su „prava“ razvedenih i ponovno oženjenih na primanje euharistije.

Tu milost Crkve živite na izvoru vjere koji je euharistija, liturgijsko slavlje. Zahvaljujuci razboritom i velikom milosrdu Benedikta XVI., vi crpite tu milost iz jednog od dva velika blaga liturgije Crkve, tradicionalne liturgije. Ona nije alternativa liturgiji reformiranoj na Drugom vatikanskom saboru, vec sav svoj karakter izražava uz bok reformiranoj liturgiji, u punom dostojanstvu, u punoj slobodi i u punoj odgovornosti.

Benedikt XVI. to je zadivljujucom jasnocom najavio u Motupropriju. Njime je htio povecati mogucnost življenja bogatstva liturgije Crkve i stoga je citavu Crkvu, pocevši od biskupa, zatražio da poštuju njegovu namjeru povecanja blaga Crkve, dajuci veci pristup tome drevnome dobru onima koji za njime u punom pravu ceznu i žele to blago živjeti u punini za istinu vjere i današnje poslanje.

Papa je na taj nacin neosporno nadišao lažnu i neprihvatljivu opreku izmedu starog i novog, prekidajuci s hermeneutikom diskontinuiteta izmedu onoga što je postojalo prije Koncila i onoga što je Koncil navijestio, a što je provedba Koncila bolno donijela našem vremenu. Postoji samo jedna Crkva Gospodinova, koju je Duh vodio kroz razlicite trenutke: Drugi vatikanski sabor bio je trenutak iznimne važnosti, iako je za razvoj Crkve bio velik izazov.

Vi, dakle, koristite tu liturgiju i sretan sam što to cinite u biskupiji ciji sam odnedavno nadbiskup. To ne cinite protiv nekoga ili da biste afirmirali neka mišljenja, nego da biste živjeli otajstvo Crkve u dubini i istini za koje smatrate da ih imate dužnost i pravo prakticirati. A Crkva to takoder dopušta. Nisam navikao koristiti prazne fraze, ali Benedikt XVI. pokazao je pravo pastoralno milosrde stavljajuci tu mogucnost na raspolaganje svakome vjerniku i manjim skupinama koje ni ne treba brojcano odrediti: stabilne skupine sastoje se od svih vjernika koji imaju pravo i dužnost slaviti tu liturgiju. Vi je imate na dohvat ruke i Crkva vam dopušta da je prakticirate u punoj slobodi.

Nitko, nijedna biskupija u Italiji i svijetu, nece vam na to moci reci ne. Ako naidete i na samo jedno „ne“, morate se obratiti biskupu. Prije toga, dijalog izmedu vjernika koji žele tradicionalnu liturgiju i Crkve jest dijalog izmedu vas i svecenika koji vam je spreman pomoci u toj drevnoj i vrlo lijepoj praksi. Dakako, to sve zahtijeva odgovarajucu pripremu, no siguran sam da je vi imate. Mislim da ce, da bi ona postala iskustvo dostupno svima koji ga ne poznaju, trebati odredeno vrijeme formacije i pripreme.

[Mons. Negri prisjetio se svoga iskustva u svojoj prethodnoj biskupiji u San Marinu, pogledajte naš newsletter br. 297.]

Poput onih koji idu na reformiranu liturgiju, prakticirajte staru liturgiju za sebe. Za istinu svoje vjere. Za istinu svoje ljubavi. Da biste dali poticaj svojem poslanju. To su dva blaga za isti narod. A taj jedinstven i zreo narod hrani se vjerom baš onda ako zna živjeti slobodu koju mu Crkva pruža. Tu liturgijsku slobodu ne samo da Crkva pruža, vec je i jamci.

Ne gajite mišljenja koja cete braniti ili suprostavljati drugima. Nadbiskup Ferrare i Comacchia nije ni cuvar ni promicatelj nikakvog mišljenja. On ima samo jedno mišljenje: istinu Gospodina, evandelje, tradiciju Crkve, ucenje Svetoga Oca i, u zajedništvu s njime, svoje vlastito ucenje.

To je okvir u kojem je Benedikt XVI. proglasio Motuproprij. Ja sam jedan od biskupa, istina ne toliko brojnih, koji su u njemu našli obogacenje vlastitog identiteta vezanog za iskustvo Boga. To je bogatstvo ne samo za one koji ga prakticiraju, vec i za cijelu Crkvu.

Zbog te cinjenice, i time cu završiti, trebate uvijek nastojati više sudjelovati u životu crkvenog zajedništva. Ta vas praksa ne odvaja od života u zajednici, a još manje od teškog ali lijepog ostvarenja crkvenog zajedništva.

U našoj regiji [koju je prije godinu dana pogodio potres, nap. prev.] crkveni život je još uvijek snažno angažiran u sporom ali neumoljivom pothvatu izlaska iz materijalnih ruševina koje su, kako sam pisao, poput izazova koji nas potice da ponovno pronademo vjeru i ljubav. Ja sam ovamo stigao s klerom ove biskupije i vidio tolike vjernike koje je prošlogodišnji potres uznemirio, i koji je ostavio stotine crkava neupotrebljivima. To ih je prisililo, i još nas uvijek prisiljava, da slavimo euharistiju na provizornim mjestima, u prostorijama u kojima su smještene zajednice i na onih nekoliko mjesta koja su ostala poštedena potresa. Potres je uništio kuce i crkve, ali nije uništio vjeru. Na toj vjeri gradimo naš oporavak. Nažalost, moramo racunati i na institucije koje do danas nisu pokazale veliku brigu za to pitanje.

Naš je primarni resurs naše iskustvo vjere. Svi smo clanovi iste Crkve i zbog toga vi morate, pa i putem ovog lijepog i posebnog iskustva [tradicionalne liturgije], nastojati svakog dana sve više živjeti kao živi udovi Crkve, imajuci udjela u jednoj Krvi i Tijelu Krista, tako da u vama rastu vjera, nada i ljubav.

Pratim vas u ljubavi, poticem vas na vašem putu. Poticem vas da gajite onu zdravu poniznost koju papa Franjo, cak i prije nego što je traži od svoje Crkve, svakoga dana ocituje u svojoj jednostavnoj prisutnosti i nacinu bivanja. Nemajte druge brige osim da intenzivno živite ono što je Crkva dopustila za vaše dobro i za dobro citave Crkve. Budite sigurni da vam nece nedostajati ni moje saslušanje ni moja podrška. Niti, ako bude potreban, moj ocinski ukor, kao prema svakoj zajednici kada trebam iskoristiti tu dužnost koja mi je povjerena, iako sumnjam da ce se to ikada dogoditi! Nastavite s ovom misom koju nisam htio prekidati. Time želim reci da nisam mogao u cijelosti sudjelovati u ovoj hvalevrijednoj inicijativi samo zato što su me cekale, i još me uvijek cekaju, biskupijske dužnosti povezane s blagdanom koji danas slavimo.

Sada, da bi vaš put bio siguran i jasan, prigrlite istinu, dar Gospodina koji Duha Svetog daruje cijeloj Crkvi, a koji biskup cuva, štiti i prenosi. Molite za mene, za ovaj nelaki teret koji nosim i koji sam prihvatio u suton života iz poslušnosti namjesniku Kristovu, koji me to zamolio uz upornost koja mi nije ostavila nimalo prostora za otpor. Svima želim radosnu proslavu Duhova!
>>>


II – RAZMIŠLJANJA PAIX LITURGIQUEA

1) Treba primijetiti da se mons Negri, kada je izgovorio svoje rijeci, vracao iz Rima: kontakt s papom, dakle, nije nimalo umanjio njegovo oduševljenje niti zauzdao njegov jezik. Po tome se, nakon lijepe vijesti o hodocašcu Summorum Pontificum koje ce se održati u listopadu i clanka u casopisu Il Foglio (pogledajte naš prethodni newsletter), ova propovijed slaže s mirnocom koja nas obuzima po pitanju buducnosti koja je pred izvanrednim oblikom rimskog obreda.

2) Ovako jasan i precizan podsjetnik na duh i slovo Motuproprija iz usta jednog biskupa dovoljno je rijedak da zavrijedi naš posebni naglasak:

   a) Stabilne skupine vjernika koje žele živjeti svoju katolicku vjeru u ritmu izvanredne liturgije ne trebaju ispuniti neke posebne uvjete: „Nisam navikao koristiti prazne fraze, ali Benedikt XVI. je pokazao pravo pastoralno milosrde stavljajuci tu mogucnost na raspolaganje svakome vjerniku i malnjim skupinama koje ni ne treba brojcano odrediti: stabilne skupine sastoje se od svih vjernika koji imaju pravo i dužnost slaviti tu liturgiju. Vi je imate na dohvat ruke i Crkva vam dopušta da je prakticirate u punoj slobodi.“

   b) Župnik je osoba kojoj se treba obratiti, a ne biskup. Ako župnik odbije zahtjev vjernika, što se ne bi trebalo dogoditi, tek se tada oni trebaju obratiti biskupu: „Nitko, nijedna biskupija u Italiji i svijetu, nece vam za to moci reci 'ne'. Ako naidete i na samo jedno 'ne', morate se obratiti biskupu. Prije toga, dijalog izmedu vjernika koji žele tradicionalnu liturgiju i Crkve jest dijalog izmedu vas i svecenika koji vam je spreman pomoci u toj drevnoj i vrlo lijepoj praksi.“

   c) Ovaj nacin liturgijskog slavlja uklapa se u normalan život Crkve i njezino poslanje: „Poput onih koji idu na reformiranu liturgiju, prakticirajte staru liturgiju za sebe. Za istinu svoje vjere. Za istinu svoje ljubavi. Da biste dali poticaj svojem poslanju. To su dva blaga za isti narod. A taj jedinstven i zreo narod hrani se vjerom baš onda ako zna živjeti slobodu koju mu Crkva pruža. Tu liturgijsku slobodu ne samo da Crkva pruža, vec je i jamci.“

3) Poput mnogih svecenika koji su, zahvaljujuci Motupropriju, mogli slaviti tradicionalnu misu, nadbiskup Ferrare podijelio je iskustvo osobnog obogacenja koje mu je to donijelo: „To je okvir u kojem je Benedikt XVI. proglasio Motuproprij. Ja sam jedan od biskupa, istina ne toliko brojnih, koji su u njemu našli obogacenje vlastitog identiteta vezanog za iskustvo Boga. To je bogatstvo ne samo za one koji ga prakticiraju, vec i za cijelu Crkvu.“

S emocijama cemo se sjecati rijeci koje bismo cesto htjeli cuti iz usta Crkvenih pastira: „Pratim vas u ljubavi, poticem vas na vašem putu… Budite sigurni da vam nece nedostajati ni moje saslušanje ni moja podrška.“

Na to oduševljeno odgovaramo: 'Ad multos annos, preuzvišeni!'“