Paix liturgique

Kongregacija za nauk vjere, koja je danas izravno zadužena za motuproprij Summorum Pontificum, i cija se jedna sekcija bavi poslovima za koje je bilo zaduženo Povjerenstvo Ecclesia Dei, uputila je 7. ožujka 2020. svim predsjednicima biskupskih konferencija u svijetu pismo s potpisom kardinala Ladarije, procelnika Kongregacije (koji je vec ranije bio na celu Povjerenstva Ecclesia Dei u sklopu restrukturiranja koje je potaknuo Benedikt XVI.) koje je trebalo proslijediti svim biskupima svijeta. U pismu se od biskupa traži da odgovore na upitnik od devet pitanja o primjeni motuproprija Summorum Pontificum u svojim biskupijama. Francuska je biskupska konferencija predmetno pismo biskupima poslala 30. travnja 2020.

Pismo je javno objavljeno na americkoj stranici Rorate Caeli 24. travnja 2020. (https://rorate-caeli.blogspot.com/2020/04/breaking-important-summorum-under.html) i odmah je podjarilo citav tradicionalni svijet na svim kontinentima. Treba priznati je rijec o lako zapaljivu svijetu koji je u tome odmah vidio prijetnju za Summorum Pontificum.

Paix liturgique, koji nije nastao nakon zadnje postkoncilske kiše, uvijek dakako oprezno i s rezervom pristupa prema svim mogucim napadima na „stecena prava” tradicionalne mise. Unatoc tomu, prema našim procjenama ovaj upitnik – koji je svakako iznenadujuci – treba gledati u posve drukcijem svjetlu.

Kako je do upitnika uopce došlo?

Stara šala kaže da su stvari koje se dogadaju u rimskoj Kuriji javna tajna. Osim u situacijama kada se nekom temom bavi uzak krug ljudi, što je ocito bio slucaj upitnika buduci da s njime nisu bili upoznati niži „službenici” sekcije koja je zadužena za Summorum Pontificum.

Osim toga, velik broj odluka kongregacija o osjetljivim pitanjima nadahnut je manje ili više preciznim direktivama Državnoga tajništva, kao što je, primjerice, bio slucaj neobicnoga dekreta koji se kardinal Sarah smatrao obveznim potpisati 25. ožujka 2020., a kojim se odredilo da se u svim zemljama pogodenima koronavirusom obredi Velikoga tjedna moraju slaviti bez prisutnosti puka. No cini se da pismo kardinala Ladarije nije bio odgovor na zahtjev tzv. Terze loggie (tj. trecega kata Državnoga tajništva koje se nalazi u Apostolskoj palaci), vec na želju iz Doma sv. Marte, odnosno samoga pape.

U tom se kontekstu treba prisjetiti reakcija koje su izazvale spomenuta dva dekreta koja su pripremili službenici Kongregacije za nauk vjere iz sekcije zadužene za Summorum Pontificum, a kojima je cilj bio omoguciti odredeno „obogacivanje” tradicionalnoga oblika (sedam novih predslovlja ad libitum i mogucnost, takoder ad libitum, da se slavi spomen i drugih svetaca, napose recentnije kanoniziranih). Spomenute je dekrete papa odobrio 5. prosinca 2019., ali na njih je stavljen datum od 22. veljace 2020. i javno su obznanjeni 19. veljace 2020. Ti dekreti, koje cemo analizirati u narednim newsletterima, podigli su na noge najodlucnije protivnike tradicionalne liturgije (kako smo i pisali u francuskome newsletteru br. 740 od 8. travnja 2020.). Oni su, na celu s profesorom Andreom Grillom, koji predaje na Papinskom sveucilištu sv. Anselma, iskoristili taj moment i 1. travnja 2020. pokrenuli vrlo radikalnu peticiju kojom su tražili da tradicionalna liturgija prestane imati poseban status i da se u potpunosti podloži dijecezanskim biskupima s jedne strane, te Kongregaciji za bogoštovlje s druge. Posve je jasno da su time još jednom zapravo htjeli da se tradicionalna liturgija podloži biskupima, a zatim ukine. Taj je napad kardinal Ladaria loše doživio pa je zatražio argumentiran pravni odgovor od mons. Markusa Graulicha, podtajnika Papinskog vijeca za zakonodavne tekstove (https://www.riposte-catholique.fr/archives/155420).

Podrazumijeva se da si je ta interesna skupina visoko rangiranih prijatelja osigurala da ih papa cuje. Sam papa – i to je poznata cinjenica – nikada nije pokazao osobit interes za tradicionalnu misu – niti za njezino odobravanje, niti za njezino preziranje. Po dolasku u Rim za njega je tradicionalna misa bila sasvim marginalna pojava koja je zadobivala veci znacaj samo kroz povezanost s FSSPX-om, kojemu, suprotno tomu, papa zbog složenih razloga pridaje ocit „politicki” interes. Papa je u nekoliko navrata imao priliku reci da stari obred, kojemu je Benedikt XVI. po njegovu mišljenju pridavao previše pozornosti, na životu održava nekolicina starih nostalgicara i da ga treba pustiti da sam lagano odumre bez pretjeranog uzrujavanja. No treba primijetiti da su takve prosudbe izgovorene usput, tijekom pohoda ad limina biskupima koji su se žalili na „muku” koju im u njihovim biskupijama zadaju slavlja stare mise. Takoder valja primijetiti da je svakoga puta rimski biskup u suštini odgovorio da se Summorum Pontificum ne dira (primjerice biskupima Puglie u svibnju 2013.).

Takoder znamo da je poveca skupina talijanskih biskupa izrazito neprijateljski raspoložena prema širenju te liturgije, za razliku od francuskih, engleskih i americkih biskupa, izmedu ostalih, koji su pristali na odredene kompromise i na kraju se, bez vecih simpatija za tradicionalni oblik, ipak navikli na njegovo postojanje. Ne treba ni spomenuti da takvi talijanski prelati koji progone tridentsku liturgiju ne propuštaju nijednu priliku da svoje optužbe iznesu pred papu i njegove bliske suradnike.

Zapravo toliko su ustrajni da je papa Franjo ipak shvatio da ta marginalna liturgija zaista postoji, buduci da izaziva takav bijes, za što se ne može reci da mu u konacnici smeta. U svojem nacinu upravljanja papa drži do toga da se oni koji misle da su mu najbliži ne uljuljkaju u mirnu idilu. Na to ih podsjecaju povlastice odobrene FSSPX-u i ocuvanje statusa izvanrednog oblika rimskoga obreda.

No on sam i njegovi osobni tajnici mislili su da bi bilo dobro detaljno se raspitati o toj tradicionalnoj misi koja izaziva toliki bijes, kao i o nacinu na koji je stvarno percipira ne nekolicina biskupa, vec svi biskupi svijeta. A kada želimo neko teško pitanje staviti „sa strane”, imenujemo povjerenstvo i pokrenemo administrativni postupak istrage (ankete). Takva se praksa u Argentini pripisuje Perónu: „Ako želiš da se stvari otegnu unedogled, imenuj istražno povjerenstvo”, a ne zaboravimo da je papa Franjo Argentinac... Anketa (istraga) daje nam mogucnost da onima koji se tuže kažemo da se bavimo pitanjem kako bismo ga detaljno istražili. Ipak, prema tradiciji svojstvenoj Kuriji, na pismo je stavljen datum od 7. ožujka, što je prije Grillove peticije, kako se ne bi odao dojam da je jedna stvar potakla drugu.

Dakle, pitanjem se bavimo, ali bez pretjerane žurbe. U pismu kardinala Ladarije traži se da odgovori biskupa – barem u mjeri u kojoj se budu potrudili odgovoriti – pristignu do 31. srpnja. To je pak trenutak kada Kurija zapocinje svoj dubok ljetni san. Potom ce, nakon ponovnog pocetka aktivnosti, mala sekcija Kongregacije za nauk vjere koja je zadužena za Summorum Pontificum, i koja je apriori blagonaklona drevnijem obredu, mjesecima klasirati, analizirati i sažimati golemu masu odgovora na svim jezicima (ako pretpostavimo da 2500 od 3100 ordinarija u svijetu odgovori na navedenih devet pitanja, trebat ce obraditi više od 20.000 odgovora, od kojih ce neki potencijalno biti dugi).

Pitanja postavljena biskupima

Rijec je o odgovorima na devet pitanja u kojima pronalazimo i neka od onih koja se postavljaju biskupima o izvanrednom obliku rimskog obreda tijekom pohoda ad limina. Cilj im je doznati dvije stvari:

- Kakvo je stanje u biskupiji s obzirom na ta pitanja?

- Kakvo je mišljenje biskupa o motupropriju Summorum Pontificum?

Sastavljac ili sastavljaci upitnika imali su namjeru biti objektivni i ocigledno su blagonakloni tradicionalnoj liturgiji, kako pokazuje 5. pitanje (Cini li Vam se da je u Vašoj biskupiji redovni oblik usvojio elemente izvanrednoga oblika?), koje podsjeca na cesto spominjanu cinjenicu da slavljenje izvanrednoga oblika potice dijecezanske svecenike koji ga slave na odlicnije slavljenje redovnoga oblika i njegovo obogacivanje, odnosno na prakticiranje neke vrste „reforme reforme”.

Formulacija 2. pitanja (Ako se izvanredni oblik prakticira u Vašoj biskupiji, odgovara li on na pravu pastoralnu potrebu ili ga promice samo jedan svecenik?) s druge je strane nezgrapna i ne sasvim razumljiva, što je šteta buduci da se to pitanje odnosi na temeljni proces propisan motuproprijem Summorum Pontificum, iako ga ne adresira na adekvatan nacin. Naime, dakako da u duhu pisma Summorum Pontificum ništa ne prijeci to da incijativa dode od jednoga svecenika, no zahtjevi za slavljenjem misa obicno dolaze od skupina vjernika koje se potom obracaju župniku (a ne biskupima), pri cemu su ovi posljednji slobodni odgovoriti na njih.

Pitanje br. 6 (Služite li se za slavljenje mise misalom pape Ivana XXIII. objavljenim 1962.?) najvjerojatnije se odnosi na cinjenicu da se na nekim mjestima rabi pomalo hibridan misal nadahnut tzv. rubrikama iz 1965., suprotno odredbama motuproprija Summorum Pontificum.

U nastavku donosimo tekst samoga upitnika:

1 – Kakva je situacija u Vašoj biskupiji kada je rijec o izvanrednom obliku rimskoga obreda?

2 – Ako se izvanredni oblik prakticira u Vašoj biskupiji, odgovara li on na pravu pastoralnu potrebu ili ga promice samo jedan svecenik?

3 – Koji su, prema Vašem mišljenju, pozitivni i negativni aspekti uporabe izvanrednog oblika?

4 – Poštuju li se norme i uvjeti odredeni motuproprijem Summorum Pontificum?

5 – Cini li Vam se da je u Vašoj biskupiji redovni oblik usvojio elemente izvanrednoga oblika?

6 – Služite li se za slavljenje mise misalom pape Ivana XXIII. objavljenim 1962. godine?

7 – Postoje li, pored slavljenja mise u izvanrednom obliku, drugi obredi ili slavlja (poput krštenja, potvrde, ženidbe, pokore, bolesnickog pomazanja, redenja, božanskog casoslova, vazmenog trodnevlja, sprovoda) prema liturgijskim knjigama iz razdoblja prije Drugoga vatikanskog koncila?

8 – Je li motuproprij Summorum Pontificum imao utjecaja na život na bogoslovijama (tj. na biskupijskoj bogosloviji) i u drugim kucama za formaciju posvecenih osoba?

9 – Koje je, trinaest godina nakon objave motuproprija Summorum Pontificum, Vaše mišljenje o izvanrednom obliku rimskoga obreda?

Tradicionalna liturgija ne treba dopuštenje da bi postojala

Kada se govori o pitanju rimskoga odobrenja za slavljenje tradicionalne liturgije, važno je ne upasti u zamku razmišljanja prema nacelu „Dopušteno je, ali možda više nece biti”, cime, zapravo, smatramo da njezino postojanje ovisi o tim dopuštenjima. Doista, tradicionalna je misa zabranjena reformom Pavla VI. No unatoc toj zabrani, i zahvaljujuci vjernicima, svecenicima i dvama biskupima, nadživjela je i razvijala se do te mjere da joj je „umjereni” koncilski Rim, napose zastupljen u osobi kardinala Ratzingera, a kasnije pape Benedikta XVI., u etapama priznavao legitimitet, i to 1984., 1988. te 2007. Dakle upravo zato što su njezini korisnici na temelju svojega osjecaja vjere bili uvjereni da je tradicionalna liturgija legitimna, postkoncilske su je vlasti konacno priznale kao legitimnu.

Dakako, spomenuti su joj susljedni tekstovi, a napose Summorum Pontificum, koji je uporabu tridentskoga misala od loše definiranog statusa povlastice uzdigao na status prava, omogucili da se i dalje razvija. Otada do 2017., dakle u deset godina, a kako je Paix liturgique detaljno istražio, broj „odobrenih” mjesta na kojima se slavi tradicionalna liturgija u svijetu se udvostrucio: u SAD-u, 530 mjesta 2019. naspram otprilike 230 godine 2007.; u Njemackoj 153 naspram 54; u Poljskoj 45 naspram pet; u Engleskoj i Walesu 2017. bilo je 147 mjesta na kojima se slavi tradicionalna liturgija naspram 26 u 2007.; u Francuskoj 104 mjesta 2007. naspram 235 u 2019. godini, kojima valja pridodati i više od 200 mjesta na kojima misu slavi Bratstvo sv. Pija X. (izvor: naš francuski newsletter br. 601 od 16. srpnja 2017. i noviji podaci).

Za taj slobodni razvoj treba zahvaliti Benediktu XVI., ali treba takoder zahvaliti za ono što mu je prethodilo i što ga je omogucilo velikom mnoštvu vjernika „otpora”, brojnim tradicionalnim svecenicima, mons. Lefebvreu i mons. De Castro Mayeru. Ti ljudi, a govorimo samo o Francuskoj (iako bismo takoder mogli spomenuti i one u Sjedinjenim Državama) s 1% bogoštovnih mjesta i vjernicima cija je prosjecna dob daleko manja od prosjecne svake godine „proizvedu” izmedu 15 i 20% redenja svecenika nalik biskupijskima. Tomu treba pridodati muške i ženske redovnicke zajednice koje se izdvajaju po tradicionalnoj liturgiji te mrežu privatnih katolickih škola ciji su duhovni voditelji svecenici koji slave tradicionalnu misu. Kada je pak rijec o njihovim mogucnostima širenja u buducnosti, one se mogu procijeniti na temelju niza istraživanja koja je Paix liturgique dao provesti izmedu 2006. i 2016. (onze sondages pour l’histoire (jedanaest istraživanja za povijest)), Les Dossiers d’Oremus – Paix liturgique, 2018).

Budu li odgovori biskupa svijeta na upitnik Kongregacije za nauk vjere iskreni, potvrdit ce vrlo važnu cinjenicu – a iskreno govoreci, i sama cinjenica da je upitnik poslan to potvrduje: pedeset godina nakon liturgijske reforme tradicionalno bogoštovlje, iako u manjini, cini dio liturgijskog „pejzaža”. Ono supostoji s novim obredom i zacudujuce je vitalno. Nezaustavljivo vitalno.