Paix liturgique

Treci dio naše komparativne studije o obredniku u izvanrednom obliku i modernom obredniku

U Francuskoj se izmedu 15 i 20% svecenika usporedivih s dijecezanskim svecenicima redi u tradicionalnom obredu¹. Rijec je o svecenickim kandidatima koji su izabrali misu koju ce celebrirati tijekom svoje službe i koji se zbog svog izbora rede po tradicionalnom obredu u tradicionalnim ustanovama i družbama te odredenim biskupijama. Ti su svecenici ujedno izabrali ono što je teološki i duhovno dosljedno: primiti sveti red u istom liturgijskom sustavu ciji sastavni dio cini misa koju ce prikazivati. Treba reci da je u usporedbi s tradicionalnim obrednikom redenja onaj u redovnom obliku znacajno osiromašen. To je ocekivano u mjeri u kojoj je, kao što je naucavao sveti Toma, sveceništvo usmjereno prema misi kao svome cilju: „Primi vlast prikazivati Bogu žrtvu i služiti misu kako za žive tako i za mrtve“, kaže biskup redeniku pružajuci mu kalež s vinom i pliticu s hostijom. Misi osiromašenoj s obrednog i teološkog stajališta, posebno kada je rijec o izražavanju euharistijske žrtve, mogao je odgovarati samo znacenjski osiromašen obrednik redenja.

Za sakrament reda bila je zadužena studijska grupa broj 20 povjerenstva za primjenu koncilske Konstitucije o svetoj liturgiji.  Objavljene su nove knjige: jedna za redenje dakona, svecenika i biskupa 1968., a druga, za postavljanje u službe (koje zamjenjuju poddakonat i niže redove) te primanje dakonata i prezbiterijata, 1972. godine².

Mijenjati da bi se mijenjalo? 

Mnoge su se studije i rasprave bavile sakramentalnim formama, rijecima kojima se podjeljuje sakrament, povezanima sa sakramentalnim materijama, tj. gestama koje se izvršavaju s tim istim ciljem. Nije nam jasno zašto se postavilo pitanje promjene tih formi. Tim više što je u dokumentu koji je objavljen tek nešto ranije, u apostolskoj konstituciji Sacramentum ordinis od 30. studenog 1947. Pio XII., kako bi definitivno priveo kraju stare teološke rasprave, odredio kojom se gestom (polaganjem ruku) i kojim rijecima u posvetnim molitvama redenja biskupa, svecenika i dakona podjeljuje sam sakrament. 

Unatoc tomu, u rimskoj je liturgiji trebalo sve promijeniti. Ipak, sacuvala se forma redenja dakona i svecenika, odnosno te se forme gotovo uopce nisu promijenile. Nasuprot tomu, za redenje biskupa Pavao VI. apostolskom je konstitucijom Pontificalis romani od 18. lipnja 1968. uklonio rijeci koje je Pio XII. oznacio kao formu (“Upotpuni u svome sveceniku puninu svoje službe, i opremljena uresima cijeloga proslavljenja, posveti ga rosom nebeskoga pomazanja.“) i zamijenio ih je drugom formom preuzetom iz Apostolske predaje Hipolita Rimskog: „Izlij sad na ovog izabranika onu snagu koja je od tebe – Duha vodstva koga dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazdaše Crkvu po mnogim mjestima, tebi za svetište: na slavu i nezalaznu hvalu imena tvoga.“ Novo latinsko posvecenje biskupa približava se posvecenjima antiohijskog i aleksandrijskog patrijarhata. Je li ono eksplicitnije? Nije. Je li manje eksplicitno? Nije. No promijenilo se, što je zamjetan dobitak kada se reformira...

Simbolicko osiromašenje svecenickoga redenja

Cjelina obrednika redenja u znatnoj je mjeri osiromašena. Mi cemo se zadržati na promjenama i ispuštanjima u obredu svecenickog redenja. Glavna kritika koju su reformatori upucivali tradicionalnom obredniku redenja odnosila se na njegovu „preopterecenost“. Pierre Jounel, sulpicijanac i vrlo aktivan reformator koji je predavao na Katolickom institutu u Parizu, u svom prinosu knjizi „L’Eglise en pričre“ (Crkva u molitvi) koja je slovila za liturgijski prirucnik iz šezdesetih godina³, tvrdio je da je srednjovjekovni liturgicar Vilim Durand, ciji je pontifikal poslužio kao osnova pontifikalu rimske Crkve, uveo obilje gesta i rijeci „umjetnoga simbolizma“.

Dakle, predstojala mu je terapija mršavljenja⁴.

·       Tradicija štole: u tradicionalnom redenju biskup stavlja novom sveceniku štolu oko vrata da bi pokazao kako ga poslušnost veže za biskupa i prekriži mu je na prsima govoreci: „Primi jaram Gospodnji, jer je njegov jaram sladak i njegovo breme lako.“ 
Zatim mu stavlja misnicu tako da stražnji dio ostaje na ramenima smotan, dok prednji slobodno pada, uz ove rijeci: „Primi ruho svecenika, koji predstavlja ljubav, jer je Bog dovoljno mocan da ljubav u tvojoj duši poveca i tako dovrši svoje djelo.“ Na kraju mise biskup još jednom položi ruke na mladomisnikovu glavu (prvi put to cini kada podjeljuje sam sakrament) i spušta mu zadnji dio misnice niz leda, te kaže: „Primi Duha Svetoga: kojima oprostiš grijehe, bit ce oprošteni; a kojim zadržiš, bit ce zadržani.“ Sve to oznacava puninu dobivene svecenicke vlasti. 

o   U novome obredniku cijeli je taj obred uklonjen, a umjesto toga drugi svecenici pomažu novozaredenome sveceniku odjenuti neprekriženu štolu i otvorenu misnicu bez posebnih rijeci.

·       U tradicionalnom redenju biskup pomaže ruke novozaredenom sveceniku katekumenskim uljem pjevajuci himan Veni Creator (O, dodi, Stvorce) kako bi se to pomazanje razlikovalo od biskupskoga posvecenja. U novom se obredniku ruke svecenika pomazuju svetom krizmom, tradicionalnim uljem posvecenja biskupa.

·       Pružanje (porrectio) novozaredenom sveceniku kaleža koji sadrži vino pomiješano s vodom i plitice na kojoj se nalazi hostija u tradicionalnom se redenju cini uz sljedece rijeci, koje su osobito eksplicitne: „Primi vlast prikazivati Bogu žrtvu i služiti misu kako za žive tako i za mrtve.“

o   Ova formula toliko obiluje znacenjem da su je mnogi teolozi smatrali⁵ samom formulom svecenickog redenja, sve dok apostolskom konstitucijom Pija XII. nije utvrdeno koje se rijeci otada nadalje trebaju smatrati rijecima redenja u pravom smislu, a to su: „Podaj, molimo, svemoguci Oce, ovome svome sluzi svecenicko dostojanstvo...“

o   Novim je obrednikom maksimalno razvodnjena formula pružanja (porrectio). Biskup danas kaže samo: „Primi darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu. Budi svjestan onoga što ceš ciniti, provodi u djelo ono što ceš obavljati.“ Cenzuriran je izraz „Primi vlast prikazivati Bogu žrtvu i služiti misu kako za žive tako i za mrtve“ jer je smatran suviše srednjovjekovnim.

Sekularizacija svetih redova „s obzirom na današnji mentalitet“ (Pavao VI.)

Jedan od najrevolucionarnijih dokumenata liturgijske reforme zasigurno je bio motuproprij Ministeria qućdam Pavla VI. od 15. kolovoza 1972. Sveti redovi koji su obuhvacali niže redove ostijarijata, lektorata, egzorcistata i akolitata te više redove poddakonata, dakonata i prezbiterata stari su koliko i latinska liturgija u Rimu, buduci da se u jednom pismu pape Kornelija iz 251. godine spominju svecenici, dakoni, poddakoni, akoliti, egzorcisti, citaci i vratari, a isti se popis nalazi i u molitvi Velikoga petka iz 5. stoljeca.

Pavao VI. jednim je potezom pera ukinuo pet od šest tradicionalnih redova koji su vodili prema svecenickom redenju (cetiri niža reda vratara, citaca, egzorcista i akolita te prvi viši red – poddakonat), kao i tonzuru koja im je prethodila i kojom se pravno postajalo klerikom. Ostao je samo viši red dakonata, kojim se danas postaje klerikom, te dvije službe citaca i akolita, no u spomenutim službama nije rijec o redenjima klerika, vec o jednostavnim postavljanjima u službu laika koji se pripremaju na sveceništvo (ili se za nj ne pripremaju): „Ipak, dolikuje da se, s obzirom na samu današnju stvarnost i mentalitet, službe o kojima je bilo rijeci više ne nazivaju nižim redovima i da se njihovo podjeljivanje više ne zove ‘redenjem’, nego ‘postavljanjem’. Takoder dolikuje da se klericima smatraju samo oni koji su primili dakonat. Time ce se bolje istaknuti razlika izmedu klerika i laika, izmedu onoga što prilici klericima i za njih je rezervirano, te onoga što se može tražiti od laika“ (Ministeria qućdam, br. 17). Danak placen „današnjem mentalitetu“ ovdje je bio osobito visok: nestanak poddakonata!

U novom Zakoniku kanonskog prava zabilježeno je to sužavanje klerickog staleža⁶: u taj se stalež više ne ulazi tonzurom, pocevši od koje se uspinjalo svim redovima koji su vodili do sveceništva, nego se klerik postaje primanjem dakonata. Drugim rijecima, hierarhijska ljestvica kojom su se kandidati za sveceništvo postupno uspinjali prema prezbiteratu snažno je pridonosila – i još uvijek pridonosi onima koji se njome uspinju – izrazu svetosti sveceništva.

Primijetimo, na kraju, da to dovodi do karakteristicne inverzije u slucaju poslužitelja kod oltara (ministranata). U tradicionalnoj misi oni mogu biti laici, ali su za vrijeme slavlja izjednaceni s tonzuriranim klericima. Suprotno tomu, znajuci da se status klerika danas dobiva samo dakonatom, u novoj misi poslužitelji kod oltara ostaju vidljivo laici, što pridonosi laicizaciji samoga slavlja. Razlicite liturgijske službe unutar mise (citanja, nakane molitve vjernika, ravnanje pjevanjem, napomene i komentari, dijeljenje pricesti) danas obavljaju vjernici, kao laici koji ostaju laici. To potvrduje cinjenica da su medu njima podjednako zastupljeni muškarci i žene koje – barem je danas tako – ne mogu postati dio klera.

Kada je rijec o ulozi muškaraca i žena glede posluživanja kod oltara, a ta je služba i na vidljiv nacin bliža svecenickoj službi, upute Liturgicć instaurationes od 5. rujna 1970., br. 7⁷ i Inćstimabile donum od 3. travnja 1980., br. 18, podsjetile su na zabranu posluživanja ženama kod oltara. Unatoc svemu tome, praksa djevojcica koje ministriraju sve se više širila. Zbog toga je Kongregacija za bogoštovlje u odgovoru koji je pisanim putem 15. ožujka 1994. uputila predsjednicima biskupskih konferencija precizirala da nacelo ostaje jednako, podsjecajuci da je posluživanje djecaka kod oltara „davalo velik poticaj svecenickim zvanjima“, ali da svaki biskup ima pravo, smatra li to dobrim, dopustiti da i djevojcice poslužuju sveceniku kod oltara. Prema mehanizmu koji je uobicajen od Koncila naovamo, od „zlouporabe“ se došlo do službenoga dopuštenja.

***

Manjkavosti novoga obrednika redenja takve su da su neki dijecezanski bogoslovi razmišljali o tome da potajno prime redove koji su reformom ukinuti – tj. niže redove i poddakonat – prije svoga svecenickog redenja u novom obliku. Pravno gledajuci, otkako postoji Summorum Pontificum ništa, zapravo, ne bi branilo cak i kandidatu za svecenika da zatraži redenje u tradicionalnom obliku. Jedino bi mu, de facto, poglavari vjerojatno odgodili ili cak odbili redenje.

U svakom slucaju ponekad se dogodi, i to ne samo u Francuskoj, da mladi svecenici zaredeni po novom redu mise žele slaviti mladu misu u izvanrednom obliku. Interes za tradicionalnu misu trajno je prisutan u biskupijskim bogoslovijama. Nisu li bogoslovi pariške biskupije ove godine, 2018., zatražili da im se organizira ciklus predavanja o tridentskom obredu? Polagan, ali siguran rast tradicionalne mise u svijetu logicno mora popratiti i rast broja tradicionalnih redenja. Logicno i teološki jer, kako je naucavao sveti Toma, „svrha je sakramenta reda euharistija, sakrament nad sakramentima“ (Dopuna Sume teologije, pitanje 37, clanak 2⁸).

1. Godine 2017: 22 svecenicka redenja za tradicionalnu misu, a 84 za novu misu.

2. De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi (prvo tipsko izdanje iz 1968; drugo tipsko izdanje iz 1990) ; De institutione lectorum et acolythorum, podjeljivanje službi (tipsko izdanje iz 1972).

3. L’Église en pričre. Introduction ŕ la liturgie (Crkva u molitvi. Uvod u liturgiju), Desclée, 1961, op. cit. str. 512-513.

4. Les ordinations – Les institutions aux ministčres (Redenje – podjeljivanje službi), Desclée/Mame, 1977.

5 Vidjeti Dopunu Sume teologije sv. Tome, q. 37, a. 5.

6. Kanon 266 § 1.

7. „Prema tradicionalnim Crkvenim pravilima, ženama (djevojkama, udanim ženama i redovnicama) nije dopušteno pomagati sveceniku pri oltaru u crkvama, kucama, zajednicama, kolegijima i ženskim ustanovama. No ženama je dopušteno ono što stoji u sljedecim pravilima: obavljati citanja itd.“

8. Dopuna (Supplementum) Sume teologije, napisana nakon smrti sv. Tome, kompilacija je koju je nakon njegove smrti sastavio njegov tajnik, brat Reginald, na temelju ranijih radova svoga ucitelja.