Paix liturgique

Od objavljivanja motuproprija Summorum Pontificum 2007. godine, Paix liturgique nastoji pokazivati univerzalnost interesa za tradicionalnu liturgiju pripremajuci reportaže, svjedocanstva i ankete sa svih kontinenata koji pokazuju da prvirženost tradicionalnoj liturgiji i vjeri nikada nisu, kao što se precesto kaže, bile „samo francuska stvar“. Ipak, tijekom naših putovanja cesto smo se pitali što cini tradicionalno katolicanstvo u Francuskoj. U ovom newsletteru donosimo vam kratak pregled tradicije u Francuskoj, njezina aktualnog stanja 2018. godine i povijesnog razvoja.

13.000. To je broj hodocasnika koji su 2018. sudjelovali u hodocašcu udruge Notre-Dame de Chrétienté (Naše Gospe od kršcanstva) hodajuci od Pariza do Chartresa. Hodocašce su animirale zajednice pod povjerenstvom Ecclesia Dei. Toj brojki moramo pridodati 6.000 vjernika privrženih Bratstvu sv. Pija X. koji su hodali od Chartresa prema Parizu istoga duhovskoga vikenda. S obje strane, pa tako i u cjelini, rijec je o vrlo velikim brojkama koje su u stalnom porastu i koje svjedoce o izvanrednoj vitalnosti francuskoga tradicionalnog katolicanstva. Kardinal Sarah, koji je posjetio hodocasnike na putu prema Chartresu u nedjelju navecer, a zatim ih je u ponedjeljak docekao u katedrali u Chartresu, kazao je da je dirnut prisutnošcu svih tih mladih i obitelji koji dokazuju da kršcanski korijeni Francuske i dalje donose ploda.

Hodocasnici u Chartres (fotografija: Notre-Dame de Chrétienté)

I - Duboko korijenje

Cesto se u inozemstvu, a ponekad i u samoj Francuskoj, reakciju francuskih katolika na koncilske i postkoncilske poremecaje ogranicava samo na lik mons. Marcela Lefebvrea, koji je za vrijeme trajanja koncila bio prvi nadbiskup Dakara i generalni poglavar Misijske Družbe Duha Svetoga (spiritanaca). Ipak, puno prije no što je mons. Lefebvre odlucio 1970. godine osnovati Svecenicko bratstvo svetog Pija X. radi ocuvanja i obnove katolickog svecenstva, brojni francuski svecenici i laici iskazivali su bojazni glede modernistickih reformi i odbacivali ih.

Reakcija svecenika odvijala se na više podrucja. Prije svega, valja spomenuti intelektualno podrucje, pod kojim mislimo na objavu brojnih tekstova kojima se kritiziralo neomodernisticke pogreške. Prisjetimo se, primjerice, radova o. R.-T. Calmela, dominikanskog teologa, ili pak Georgesa de Nantesa, osnivaca pokreta Contre-Réforme Catholique (Katolicka protureformacija), za kojega možemo reci da je bio prvi francuski tradicionalisticki „pružatelj otpora“ (1). Zatim treba spomenuti podrucje militantnog djelovanja, na kojem su djelovali svecenici poput vlc. Coachea ili o. Barbarae (2), koji su pocetkom sedamdesetih godina odveli stotine vjernika na hodocašce u Rim kako bi ondje pokazali svoju privrženost misi sv. Pija V. I naposljetku valja spomenuti podrucje lokalnog djelovanja, na kojem su mnogobrojni župnici, svaki u svakoj biskupiji, nastojali ocuvati pa cak i vratiti u svoje župe sve ono što je koncilski duh iz njih odnio. Nažalost, vecinu su njih, i to ponekad vrlo okrutno, progonila vlastita subraca i hijerarhija, do te mjere da su cak prestajali živjeti katolickim nacinom života kako su ga primili i kako je postojao od pamtivijeka. Tek su rijetki „župnici-svjedoci“, od kojih vecina u ruralnim podrucjima, uspjeli prebroditi te teške godine.  Medutim, kada bi bili prisiljeni prestati s uobicajenim nacinom života zbog poodmakle dobi ili zato što ih je Gospodin pozvao k sebi, rezultat njihova rada vrlo je brzo nestajao, a vjernici privrženi tim svecenicima i njihovim rezultatima nalazili su se prakticki u potpunoj izolaciji...

I u redovnickim zajednicama bilo je reakcija koje su prethodile onoj mons. Lefebvrea. Treba, dakako, spomenuti ulogu benediktinske opatije Fongombault i njezine prve „kceri“, opatije Notre-Dame de Randol, koje su ocuvale tradicionalnu misu sve do 1974. (3) te dom Gérarda Calveta, osnivatelja benediktinskog priorata u Bédoinu, u departmanu Vaucluse (koji ce kasnije osnovati opatiju Sainte-Madeleine du Barroux), a ne smijemo zaboraviti ni neke svecenike iz kongregacije sv. Vinka Paulskog. Sa strane redovnica treba spomenuti Institut dominikanki Svetog Duha (koje žive u mjestu Pontcalec) i dvije grane dominikanki iz kongregacije Svetog imena Isusova (u mjestima Fanjeaux i Brignolesu) koje djeluju kao odgajateljice i uciteljice te prate djelo mons. Lefebvrea. Te redovnicke zajednice katolickim odgojem djevojcica i djevojaka pridonose ocuvanju same biti katolicke obitelji.

Osim djelovanja svecenika, i mobilizacija vjernika imala je golemu važnost jer su laici imali više slobode u djelovanju i reagiranju unatoc tomu što su Crkvene vlasti u više slucajeva, misleci da se još uvijek nalaze u sretnim vremenima prije Koncila, pokušale iskoristiti silu ili neko pravo koje je upravo zbog Koncila postalo posve zastarjelo kako bi prijetnjama kanonskih sankcija ušutkale te slobodne i neovisne duhove...

Više od pola stoljeca nakon toga mracnog razdoblja treba odati posebnu pocast Jeanu Madiranu koji je, kao urednik casopisa Itinéraires, odvažno, inteligentno i uporno igrao odlucnu ulogu u „velikom odbacivanju“ novog reda mise (Novus ordo), napuštanja katekizma i falsificiranja Svetog pisma. I druge su osobe imale važne uloge kao, primjerice, Michel de Saint-Pierre, Louis Salleron, Jacques Perret ili drugi nadahnuti i nadahnjujuci pojedinci poput Henrija i Andréa Charliera te Jeana Ousseta, koji doduše nije izravno bio ukljucen u vjerska i liturgijska pitanja, ali je omogucio drugima da reagiraju pridonošenjem stvaranju plodnoga tla u okviru pokreta Cité Catholique (Katolicka tvrdava). Jedan je od važnijih dogadaja bilo osnivanje udruge Una Voce 1964. godine zahvaljujuci Georgesu Cerbelaudu-Salagnacu, te osnivanje pokreta Silencieux de l’Église (Clanovi Crkve koji šute, a koje neki nazivaju i „šutljivcima“ u Crkvi, nap. prev.) zahvaljujuci Pierreu Debrayu (4). Kada je rijec o militantnijim strujama, valja spomenuti Alliance Saint-Michel (Savez sveti Mihael) koji se na prvim crtama borio protiv najocitijih liturgijskih zloporaba. Ne smijemo zaboraviti ni osnivanje Europskih skauta 1958. (koji su se u to vrijeme jasno suprotstavljali vjerskim inovacijama) te Pokreta francuske katolicke mladeži (MJCF) iz 1967.

II – Stanje u 2018. godini

A) Bogoštovna mjesta

Od kraja šezdesetih godina hijerarhija u Francuskoj, koja je imala autoritet nad župama i katolickom djelatnošcu, radila je na zaustavljanju svega što je nalikovalo na otpor koncilskim novitetima. U crkvenim strukturama progonjeni su muškarci i žene koji su ostali privrženi tradicionalnom duhu. No i laici su takoder trebali puno patiti zbog prepreka koje su nametane njima samima kada su htjeli nastaviti pribivati tradicionalnoj misi, kao i njihovoj djeci kada je u pitanju bio pravovjerni vjeronauk.

Medu odredenim brojem tih ljudi - mladih i starijih, žena i muškaraca - javio se svojevrstan duh otpora koji je smjerao za time da se vjernim svecenicima pomogne slaviti misu koja je postala zabranjenom te da se osiguraju sredstva da joj vjernici i dalje mogu prisustvovati. Tako su, kupujuci garažu (ili staru mesnicu, kao što je to bio slucaj u ulici Cossonnerie u Parizu!) ili unajmljujuci neko kazalište koje bi preuredili u improviziranu kapelicu u desetak godina izgradili mrežu „divljih misa“ kako bi Francuska i dalje bila navodnjavana istinskom katolickom misom.

Tek je 1988., kada su rimske vlasti objavile motuproprij Ecclesia Dei kao brzo rješenje kojim se htjela ugasiti vatra biskupskih redenja koja je proveo mons. Lefebvre, omoguceno da sasvim polako pocne popuštati pritisak. To nas podsjeca na rijeci dom Gerarda koji je ustvrdio da „su sva dobra zadobivena nakon redenja dobivena samo zahvaljujuci redenjima“.... Nakon toga došao je motuproprij Summorum Pontificum iz 2007., koji je legitimirao taj „otpor“ koncilskoj misi, ustvrdivši da tradicionalna misa nikada nije bila zabranjena - što je barem de facto bilo diskutabilno, posebno u Francuskoj - i koji je napokon, ali ne i posve otvoreno, omogucio povecanje broja crkava i kapela u kojima se slavi liturgija koju se u tom tekstu naziva „izvanrednom“.

Danas, 2018. godine, u Francuskoj se tradicionalna misa ne slavi u svega tri departmana od ukupno 95 (u to nisu uracunati prekomorski teritoriji i departmani). Rijec je o tri ruralna departmana: Ardčche, Creuse i Haute-Saône. To konkretno znaci da je tradicionalna misa u Fracuskoj dostupna na manje od pola sata vožnje automobilom od bilo koje tocke. Danas u Francuskoj postoji 285 mjesta autoriziranih od biskupija na kojima se slavi tradicionalna misa (nedjeljna ili u tjednu), naspram 132 takva mjesta koja su postojala u trenutku objave motuproprija 2007. godine. Ako im pribrojimo 203 bogoštovna mjesta SSPX-a (naspram 184 u 2007. godini), dobivamo ukupan broj od 488 tradicionalnih bogoštovnih mjesta u Francuskoj 2018. godine naspram njih 316 iz 2007. Naravno, ako tu brojku usporedimo s 4.300 župa koje postoje u Francuskoj, to nam se može uciniti malo. Ipak, možemo reci da se danas tradicionalna misa na ovaj ili onaj nacin slavi u više od 10% francuskih župa, i to 50 godina nakon što je ta ista misa ukinuta, pogažena i progonjena!

B) Bogoslovije tradicionalnih zajednica

Strategija kojom se gotovo 20 godina progonilo vjerne svecenike i zabranjivalo redenje cak i manje konzervativnim bogoslovima pokazala se dobrim nacinom za iskorjenjivanje pokretaca katolickog otpora - tradicionalnoga svecenstva.

No 1970. godine mons. Lefebvre otvorio je bogosloviju za mlade koji su željeli postati svecenici u klasicnom duhu. Nevjerojatno poštovanje i zacudujuce oduševljenje brojnih vjernika za toga svecenika kao predstavnika otpora temeljilo se na jednostavnoj cinjenici da je on „stvarao svecenike“ pa su se misa, vjeronauk i katolicki život obitelji mogli nastaviti kao ranije. U tome je mons. Lefebvre imao podršku svih tzv. „integristickih“ katolickih inicijativa koje su od pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeca cinile ono što je postalo plodnim tlom tradicionalnoga francuskoga katolicanstva (5), a koje je omogucilo da se uzdigne pola stoljeca duhovnoga, liturgijskog, katehetskog i obiteljskog otpora koje su cinile nevjerojatno ustrajne, a ponekad cak i herojske, katolicke obitelji i vjernici.

SSPX i Bratstvo svetog Petra, Institut Krista Kralja i Institut Dobrog Pastira nastali su iz iste važne francuske osnove. Prva dva bratstva oba imaju sjedište u Švicarskoj i europsku bogosloviju u Njemackoj, iako se propedeuticka godina, tj. prva godina teoloških studija, za bogoslove SSPX-a vec dugo održava u Flavignyju, nedaleko od Dijona u Burgundiji (Francuska). Institut Krista Kralja Vrhovnoga Svecenika ima bogosloviju u Toskani. Samo Institut Dobroga pastira zasada ima bogosloviju u Francuskoj. Možemo moliti na nakanu da i ovi spomenuti instituti uskoro otvore bogoslovije na francuskom tlu.

C) Redovnicke zajednice

Gore u tekstu spomenuli smo redovnicke zajednice koje su se oduprle ili pokušale oduprijeti tijekom teških godina. Nakon što je mons. Lefebvre otvorio bogosloviju, što je rezultiralo redenjima, onamo su pristizala i brojna redovnicka zvanja koja su u konacnici dovela do procvata novih redovnickih zajednica. Te su nove zajednice danas brojne, bilo da je rijec o zajednicama papinskog ili biskupijskog prava, poput Zajednice Riaumont, dominikanskog Bratstva sv. Vinka Fererskog (Fraternité Saint-Vincent-Ferrier), kanonika Majke Božje (chanoines de la Mčre de Dieu), Misionara Božanskoga milosrda (Missionnaires de la Miséricorde divine), ili zajednica bliskih SSPX-u, poput Zajednice Preobraženja (Communauté de la Transfiguration), kapucina iz Morgona (Capucins de Morgon), benediktinaca iz samostana Notre-Dame de Bellaigue, karmelicanskih zajednica, dominikanaca iz Avrilléa, koji su se kasnije osamostalili, itd. Mogli bismo govoriti i o bliskim inicijativama, poput zajednice svetog Tome Becketa (Fraternité st Thomas Becket) koje su sve, na ovaj ili onaj nacin, plod francuskoga katolickog otpora iz vremena koje je uslijedilo neposredno nakon Koncila.

D) Zvanja

Vec nekoliko godina donosimo precizne podatke o broju zvanja i usporedbe tradicionalnih svecenickih zvanja s dijecezanskima. Posljednjih je godina u prosjeku svaki peti novozaredeni francuski svecenik zareden po izvanrednom obliku i za izvanredni oblik rimskoga obreda. Ta se pojava odnosi i na redovnicka zvanja, za koja je teže doci do preciznih brojki, ali kod kojih se uocava jednak rast. Nakon liturgijske reforme iz opatije Fontgombault, koja je i sama proizašla iz opatije Solesmes, nastale su nove opatije Randol, Triors i Donezan u Francuskoj te opatija Clear Creek u Sjedinjenim Americkim Državama, a takoder je revitalizirana opatija Wisques koja je gotovo bila ostala bez zvanja. Iz opatije Sainte-Madeleine-le Barroux, koju je osnovao dom Gérard Calvet, nastao je priorat La Garde, a neizravno i nekoliko drugih zajednica povezanih sa SSPX-om (od Brazila do Novoga Meksika, iz kojih je nastao samostan Bellaigue u Francuskoj). Jednak zacudujuci dinamizam nalazimo i kod redovnica, pocevši od dominikanki koje drže škole u mjestima Fanjeaux i Brignoles (SSPX), zatim kod dominikanki svetoga Duha (Dominicaines du Saint Esprit) (pod povjerenstvom Ecclesia Dei), ali i kod benediktinki i kontemplativnih dominikanki u Avrilléu i drugim mjestima...

E) Organizacije mladih, društvene i obiteljske organizacije

Izvanredno bujanje koje smo opisali i dalje se nastavlja. To je bujanje rezultiralo iznenadujucim razvojem udruga i casopisa, a u internetskom svijetu cvjetanjem stranica koje donose informacije, poticu na pobožnost ili donose materijale za promišljanje. Osim toga, tu su i skauti, dopisni vjeronauk, pokreti mladih, duhovno pracenje obitelji (Domus Christiani), karitativne i pro-life inicijative, a ne smijemo zaboraviti niti udrugu Notre Dame de Chrétienté koja organizira hodocašce od Pariza do Chartresa o kojem smo govorili na pocetku ovoga newslettera, itd. Neke od tih inicijativa imaju odjeka i izvan tradicionalnoga svijeta, poput Hoda za život ili SOS Chrétiens d’Orient (SOS za istocne kršcane), da izdvojimo samo dvije najvece inicijative iz posljednjih godina.

F) Škole

Mreža katolickih škola u vrijeme Koncila bila je vrlo bogata. Ali kao u svim katolickim djelima, i u školama se prekidala svaka veza s tradicionalnim duhom ako nisu postale militantni centri borbe protiv toga duha. To objašnjava zašto su obitelji, nakon što su dobile milost uslišanja svojih molitava da mogu sudjelovati na misi po svom izboru, vrlo brzo željele obnoviti škole u autenticnom katolickom duhu. Rezultat je spektakularan: na karti slobodnih škola koje su u potpunosti katolicke danas se nalaze 172 škole koje nemaju ugovor s državom i koje su a priori slobodne i od bilo kakve dijecezanske kontrole. Ta je brojka eksponencijalno narasla u posljednjih petnaest godina, kao uostalom i cijeli sektor bez ugovora s državom. Dok americki katolici cesto preferiraju „homeschooling“ (školovanje djece kod kuce), francuski tradicionalni katolici rado djecu šalju u škole koje sami osnivaju i financiraju, a ciji programi promicu vrijednosti kojima su privrženi i u kojima je vjerski odgoj obicno prepušten svecenicima ili redovnicama koji pripadaju institutima ili zajednicama pod povjerenstvom Ecclesia Dei, SSPX-u ili dijecezanskim svecenicima Summorum Pontificum koji slave misu u izvanrednom obliku rimskog obreda.

G) Perspektive za buducnost: francuski katolici i tradicionalna liturgija

2001., 2006. I 2008. godine Paix liturgique zatražio je od profesionalnih i neovisnih tijela izradu triju anketa na podrucju cijele Francuske (iskljucujuci prekomorske departmane i teritorije) o odnosima francuskih katolika prema tradicionalnoj Crkvenoj liturgiji. Te su ankete izradili: IPSOS u travnju 2001. i CSA u rujnu 2006. i rujnu 2008. Od kraja 2009. godine dopunili smo te nacionalne ankete podacima iz biskupijskih i župnih anketa.

Tijekom dvije godine, sve do ljeta 2011., i ponovno 2018. godine, proveli smo 14 ispitivanja u francuskim biskupijama koje smo smatrali znacajnijima kako bismo dopunili rezultate naših nacionalnih anketa. Rezultati tih ispitivanja - jedinih ozbiljnih statistickih studija koje su dosada provedene o tom pitanju - pokazali su veliku ujednacenost osjecaja francuskih katolika u prostoru i vremenu prema onome što se danas obicno naziva „izvanrednim oblikom rimskog obreda“.  Rezultati su vrlo jasni: U FRANCUSKOJ (barem!) SVAKI TRECI KATOLIK KAŽE DA JE SPREMAN ICI NA TRADICIONALNU MISU AKO SE SLAVI U NJEGOVOJ ŽUPI. Ostaje, dakle, još puta koji treba prijeci, nerazumijevanja koje treba nadvladati, ljudi dobre volje koje treba uvjeriti i još godina teškoga rada i molitava kako bismo u tome uspjeli, ali koje li radosti i nade u tomu za nas i naše obitelji: „Nunc dimittis servum tuum Domine…“

III - Zakljucak

Nije li to sve plod Providnosti i ljudi koje podiže Providnost, nije li to ostvarenje gesla svete Ivane Orleanske, zaštitnice Francuske: „Vojnici ce se boriti i Bog ce im dati pobjedu“? Bog nikada ne dopušta da ga nadidemo u velikodušnosti. I ovdje On to pokazuje dopuštajuci stanje za koje PRIJE 50 GODINA NITKO NE BI MISLIO DA CE BITI MOGUCE!

No to što se dogodilo u Francuskoj samo je jedan primjer onoga što se dogodilo i drugdje u svijetu - u SAD-u, Meksiku ili drugim državama - i što se itekako može dogoditi na drugim mjestima u nadolazecim godinama.

A sve je to samo pocetak, prvo sudjelovanje u ponovnom pridizanju Crkve i njezina djelovanja, poslanja i njezine liturgije. Kao što kaže benediktinsko geslo, treba nastaviti moliti i raditi. Bez prestanka.

-------  

(1) Iako danas ima slab utjecaj, pokret Contre-Réforme Catholique (Katolicka protureformacija) bio je na glasu od samoga nastanka 1967. godine zahvaljujuci pozornosti koju je prethodno steklo Pismo koje je vlc. Nantes od kraja pedesetih godina slao svojim prijateljima.

(2) Župnika župe Montjavoult, u biskupiji Beauvais, vlc. Louisa Coachea, njegov je mjesni biskup razriješio dužnosti nakon što je ponovno vratio tijelovsku procesiju u svojoj župi. Time ga je ucinio središtem katolickoga otpora u podrucju Pariza. Bivši je župnik nakon toga otvorio kucu Maison Lacordaire u mjestu Flavigny-sur-Ozerain, gdje je vodio duhovne obnove. Njegova prisutnost u tome je mjestu potaknula  otvaranje benediktinske olivetanske opatije i bogoslovije Bratstva sv. Pija X., kojoj je vlc. Coache prepustio svoju kucu.

Župnik u biskupiji Constantine, o. Noël Barbara, autor knjige Catéchčse du mariage catholique (Kateheza o katolickom braku) jedno je vrijeme bio clan Župnih suradnika Krista Kralja (CCPCR), kongregacije posvecene održavanju duhovnih vježba svetoga Ignacija prema metodi o. Valleta, njihova osnivaca. Nakon toga naselio se u pokrajini Touraine, gdje vodi udrugu i istoimeni casopis Forts dans la Foi (Snažni u vjeri).

(3) Pod pritiskom Pavla VI., redovnici su u tim opatijama odustali od slavljenja tradicionalne mise... A kasnije su je nastavili slaviti pozvavši se na motuproprij Ecclesia Dei iz 1988.

(4) Baš kao i clanovi udruge Opus sacerdotale kanonika Étiennea Cattae (pogledajte naš francuski newsletter br. 400), Silencieux de l’Église (Šutljivci u Crkvi) nisu u središte svoje borbe stavili obranu tradicionalne liturgije, vec su više djelovali kao kocnice modernistickim devijacijama nego kao promicatellji tradicionalne obnove. Ipak, svojom brojnošcu i inkluzivnošcu te dvije inicijative odigrale su važnu ulogu u ocuvanju vjerskog osjecaja (sensus fidei) kod francuskih katolika.

(5) Aludiramo na clanak vlc. Grégoirea Céliera „Un terreau fertile : La Tradition en France avant la Fraternité Saint-Pie X (1958-1976)“ (Plodno tlo: Tradicija u Francuskoj prije Bratstva sv. Pija X. (1958.-1976.).