Paix liturgique

Prvi dio naše komparativne studije o obredniku u izvanrednom obliku i modernim praksama

Liturgijska reforma koja je uslijedila nakon Drugoga vatikanskog sabora imala je dvojaka obilježja: nastupila je kao velik poremecaj, što objašnjava protivljenja s kojima se odmah susrela (vidjeti ona kardinala Josepha Ratzingera vec iz 1966.), a ujedno je promijenila i cjelinu katolickoga bogoštovlja, misu, sakramente i blagoslove, ne ostavljajuci ništa u zatecenom stanju (u slucaju kada su neki elementi potjecali iz tradicionalne liturgije, kao primjerice odreden broj molitava, reformatori su u njih uvijek unosili barem manje izmjene, kao da to cine iz principa).

Iako se redakcija Paix liturgiquea posebno zanima za ono što se promijenilo u novoj misi, buduci da joj je glavni cilj upoznati što više ljudi s tradicionalnom misom kako bi je zavoljeli i obranili je, smatrali su potrebnim dati sveobuhvatan prikaz konteksta reforme koja je i sama imala ambicije biti potpuna. Vjernici privrženi tradicionalnoj misi to traže od Paix liturgiquea jer u svojem kršcanskom životu sudjeluju i u drugim obredima: krštenjima, potvrdama, sprovodima i svecenickim redenjima. Tom prilikom cesto osjecaju veliku nelagodu. Kako bismo tocno opisali o cemu je rijec, smatrali smo da bi im bilo dobro dati neke elemente analize u ovome newsletteru, kao i u nekoliko sljedecih.

Važno je takoder primijetiti da se u odredbama motuproprija  Summorum Pontificum i dekreta o njegovoj primjeni, naputka povjerenstva Ecclesia Dei Universć Ecclesić od 30. travnja 2011., eksplicitno ne navodi samo misa, vec i ostali aspekti svete liturgije. Izbor misala iz 1962. kao referentnog misala za usus antiquior dovodi do toga da se za ostale liturgijske knjige osim misala logicno poštuje pravilo o „stanju iz 1962.“ (Summorum Pontificum, cl. 9, Universć Ecclesić,  cl. 24 i 28). To, dakle, znaci da se zadnje tipsko izdanje tridentskog brevijara iz 1961. može upotrebljavati za moljenje božanskog casoslova, onoga iz 1952. za slavljenje sakramenata, te izdanja biskupskoga ceremonijala iz 1886. i pontifikala iz 1961. i 1962. za sakramente koje podjeljuju biskupi.  U motupropriju Summorum Pontificum navodi se, primjerice (cl. 5, br. 3): „Vjernicima i svecenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku takoder u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodocašca.“ Trebamo, dakle, pomoci onima koji to traže – radi njih samih, ali i radi ljudi koji ih okružuju – pri davanju opravdanja za njihove zahtjeve glede slavljenja tradicionalnih sakramenata i obreda.

Zbog svih tih razloga zapocet cemo s analizom dijelova nove liturgije koji se ne odnose na misu. Time cemo pokazati njihove temeljite nedostatke i formalne slabosti koje iz pastoralnog gledišta djeluju štetno, posebno na vjeru „korisnika“. Takvu ocjenu, nažalost, potvrduje opce razocaranje vjernika reformiranim kršcanskim bogoštovljem u crkvama diljem Europe (evo samo jednoga primjera: u Francuskoj danas svega 30% rodene djece prima sakrament krštenja). Naši ce newsletteri takoder dati prilog pojašnjavanju pastoralnoga neuspjeha kakav nije zabilježen u povijesti.

Novi obred krštenja male djece: pomirljiv obrednik

U ovoj cemo se analizi usredotociti na krštenje male djece, usporedujuci tradicionalni obrednik i obrednik u njegovu novom obliku1. Novi obred krštenja puno je dulji od staroga. U njemu velik dio cini držanje govora buduci da obred ukljucuje liturgiju rijeci s pravom propovijedi2. Istodobno je poruka koja se njime prenosi definitivno slabija, i to barem u jednom dijelu: aspekt borbe protiv davla, koji je snažno obilježje tradicionalnog oblika krštenja, gotovo je u potpunosti ublažen, što se napose ocituje izostavljanjem egzorcizama u užem smislu, kao i obreda koji imaju vrijednost egzorcizma. 

To ostavlja dojam kao da sastavljaci novoga obrednika krštenja više nisu imali cvrstu vjeru u nauk o istocnom grijehu. Prema njima istocni grijeh ne bi bio ništa drugo doli zagadenje duša koje dolaze na svijet skupnim utjecajem svih prošlih, sadašnjih i buducih krivnja. Novi teolozi radije govore o „grijehu svijeta“, kao primjerice o. André-Marie Dubarle, OP3, o. Gustave Martelet, SJ u svom djelu Libre réponse ŕ un scandale. La faute originelle, la souffrance et la mort (Slobodan odgovor na jedno sablažnjenje. Istocna krivnja, patnja i smrt)4, o. Jean-Michel Maldamé, OP i dr. 

Manje sakralan ton

U tradicionalnom obredniku Pavla V. formule su nepromjenjive i ceremonijalne. Prate ih ritualizirani pokreti: puhanje u lice krštenika (protjerivanje necistog duh i prepuštanje mjesta Duhu Svetom); ponavljanje znakova križa; kušanje soli (blagoslovljene soli cije djelovanje izgoni davla, soli mudrosti, navještaja euharistijske hrane); dva egzorcizma (zaklinjanja) u užem smislu; polaganje ruke i polaganja štole (preuzimanje vlasti u ime Krista nad djetetom koje je bilo pod vlašcu davla); obred „Efeta“ (stavljanje pljuvacke na nosnice i uši krštenika da bi mu se cula otvorilo za Božje stvarnosti); obvezno pomazanje uljem katekumena (uljem spasenja, koje je zapravo još jedna vrsta egzorcizma); prijelaz s ljubicaste štole pokore, koju se koristi za svaku pripremnu ceremoniju, na bijelu štolu radosti za krštenje u užem smislu.

Novom krštenju prethodi pozdravna formula koja podsjeca na svjetovno okupljanje: „Svecenik pozdravi okupljene, posebno roditelje i kumove.“ Navedeno je da ih svecenik, ako ih poznaje, može pozdraviti poimence (rijec je o napomeni iz francuskog obrednika, nap. prev.).

Varijacija i ovdje ima mnogo, zbog cega se gubi dojam obreda, kako smo vec primijetili. Primjerice, na pocetku se postavljaju pitanja: „Koje cete ime dati svome djetetu? – „I.“ „Što tražite od Crkve Božje za I.?“ – „Krštenje.“ No dodatno se navodi: „Za gornji dijalog svecenik može upotrijebiti druge izraze i prihvatiti od roditelja spontane odgovore.“ (rijec je o napomeni iz francuskog obrednika, nap. prev.) Citanja su ostavljena na izbor, a molitvu zagovora (sveopcu molitvu) i napomene svecenik može promijeniti ako procijeni da nisu prilagodene skupu vjernika. Više je mogucih blagoslova vode. Svecenik može izabrati izmedu polaganja ruke i pomazanja uljem katekumena. Egzorcizmi su svedeni na jednu molitvu za koju se bira jedna od dvije formule manjeg opsega po izboru, o cemu cemo više govoriti u nastavku.

Ublažavanje aspekta borbe protiv davla i zadržavanje samo aspekta primanja u zajednicu vjernika

Dok se u tradicionalnom obliku krštenje predstavlja kao ulijevanje božanskoga života u kontekstu eksplicitne borbe protiv vlasti davla zbog istocnoga grijeha, u novome se obredniku ta perspektiva tek naznacava.

U obredniku Pavla V. svecenik, noseci ljubicastu štolu i upitavši kumove što traže od Crkve te podsjetivši na temelj kršcanskoga života koji je sadržan u dvostrukoj zapovijedi ljubavi, triput puhne djetetu u lice i izgovori ove rijeci: „Izidi iz njega, necisti duše, a daj mjesto Duhu Svetom Utješitelju.“ Potom nacini znak križa djetetu na celu i na prsima. Dalje u tekstu obreda, nakon posljednjeg zaklinjanja i trostrukoga odreknuca od sotone, njegovih djela i sjaja, svecenik ce kršteniku napraviti i drugi znak križa uljem katekumena, uljem borbe, na prsima i medu plecima. Polaganje ruke – znak vlasti kojom ce se rastrgnuti „sve Sotonine veze kojima je bio svezan“ – i egzorcizam soli koji slijede dio su istoga procesa koji završava u prvom egzorcizmu.

U novome obredniku pripremne ceremonije su krace, no više od njihove kratkoce pozornost privlaci znacenje koje im je dano u usporedbi sa starim obredom. Nakon upita o tome što traže od Crkve, svecenik, odjeven od samoga pocetka bijelu štolu (tj. „u neku boju koja simbolizira radost“), pravi znak križa na celu djeteta i izgovara: „I., kršcanska te zajednica prima s velikom radošcu. U njezino te ime znamenujem znakom križa,  a poslije mene tvoji ce te roditelji i kum (kumovi) znamenovati tim istim znakom Krista Spasitelja.“ Nakon toga odmah slijedi poziv za ulazak „u Božju kuci kako bismo imali udjela s Kristom u vjecnom životu“. Zatim slijedi procesija prema mjestu krštenja uz pjevanje psalma Jubilate Deo, omnis terra, „Sva zemljo, poklikni Jahvi, raduj se, klici i pjevaj!“ (Ps 98), psalam hvale par excellence, ili druge pjesme slicne tematike.

Dojam koji se ostavlja jest taj da buduci krštenik punopravno ulazi u Crkvu i da se odmah treba radovati, kao da su znak Sotone na duši krštenika i njegova vlast nad njom beznacajne. Vrlo je zamjetno odudaranje spram dramaticnoga tona koji karakterizira cijeli prvi dio slavlja prema tradicionalnom obredniku iz kojega, medutim, i to od samoga pocetka, nije odsutna radost novoga života najavljenoga krštenjem (primjer toga je molitva uz davanje soli: „da [krštenik] bude obilježen znamenjem tvoje mudrosti te bez ikakve ružne požude radosno prema blagom mirisu tvojih zapovijedi služi tebi u tvojoj Crkvi“).

Razlika izmedu dvaju obrednika koncentrira se, naposljetku, u egzorcizmima. Ta je razlika znacajna:

·       U tradicionalnom obredniku dva egzorcizma u punom smislu rijeci posebno su eksplicitna: „Zaklinjem te, necisti duše, u ime Oca † i Sina † i Duha † Svetoga, da izideš i odstupiš od ovoga službenika Božjeg I., jer ti, prokleti osudenice, zapovijeda onaj koji je nogama išao po moru i pružio desnicu Petru kad se topio. Dakle, prokleti davle, spoznaj svoju osudu i daj cast Bogu živomu i pravomu, daj cast Isusu Kristu, Sinu Njegovu, i Duhu Svetomu te odstupi od ovoga Božjeg službenika I...“ Taj egzorcizam završava znakom križa: „I nikada se ti, prokleti davle, ne usudi povrijediti ovo znamenje svetoga križa † što mu ga mi dajemo na celu.“ I drugi egzorcizam: „Zaklinjem te, svaki necisti duše, imenom Boga † Oca svemogucega i imenom Isusa † Krista Sina Njegova, Gospodina našega i suca našega, i krepošcu Duha † Svetoga, da odstupiš od ovoga stvora Božjeg I...“

·       U novome obredniku umjesto navedenog egzorcizma na tome se mjestu nalazi molitva koja prethodi slavlju sakramenta. Kristov službenik ne zapovijeda Sotoni da se u Njegovo ime povuce zaklinjanjem u pravom smislu te rijeci, nego izgovara molitvu kojom jednostavno moli Boga da „[krštenika] otme tami“.

o   Prva formula: „Svemoguci vjekovjecni Bože! Ti na svijet posla svoga Sina da odagna od nas moc Sotone, duha zloce, covjeka da tami otme i prenese u divno kraljevstvo Tvoje svjetlosti. Smjerno te molimo: oslobodi ovo dijete ljage istocnoga grijeha, ucini ga hramom svoga velicanstva i podaj da se Duh Sveti u njemu nastani.“

o   Druga  formula: „Svemoguci Bože, ti si na svijet poslao svoga Sina jedinca da oslobodi covjeka, roba grijeha, i vrati mu slobodu svojstvenu tvojim sinovima. Ti znaš da ce ovo dijete biti iskušavano lažima ovoga svijeta i da ce se morati odvažno oduprijeti Sotoni. Ponizno te za njega molimo: po muci i uskrsnucu svoga Sina, otmi ga vlasti tame. Daj mu snagu Kristovu i cuvaj ga za cijeloga njegova života.“ (rijec je o francuskom obredniku, nap. prev.). 

Dakako, kao što u misi sama konsekracija sadrži stvarnost žrtve, koju molitve poput prikazne molitve u tradicionalnoj misi samo ekspliciraju, tako i u krštenju izlijevanje vode praceno rijecima krštenja sadrži citavo znacenje toga sakramenta, ukljucujuci i istjerivanje davla, koje egzorcizmi iz tradicionalnoga obrednika samo ekspliciraju. No natoc tomu manja eksplicitnost zasigurno ima posljedice na vjeru vjernika.

... I ne samo na njihovu vjeru. Vlc. Jean-Régis Fropo, koji je bio svecenik u biskupiji Fréjus-Toulon od 2005. do 2014., skrenuo je pozornost Crkvenih vlasti u Rimu i u Francuskoj na manjkavosti obrednika krštenja od 15. svibnja 1969. u podrucju borbe protiv davla. Prema njegovu mišljenju, odreden broj slucajeva davolskog opsjednuca kod djece ili osoba krštenih u odrasloj dobi mogao bi se objasniti manjkavošcu obrednika u podrucju egzorcizma5. U svakom slucaju, zbog razloga slicnih onima zbog kojih mnogi vjernici  preferiraju tradicionalnu misu od nove – a to su manjkavosti nove liturgije u doktrinarnom izrazu –   brojni roditelji koji trebaju krstiti djecu odlucuju se za tradicionalni oblik. Od 2007. priznato im je to pravo.

1. Ordo baptismi parvulorum, Obred krštenja male djece (prvo tipsko izdanje iz 1969., drugo iz 1973).

2. Rituel du baptęme des petits enfants, Mame-Tardy, 1970. i 1984.

3. Le péché originel dans l’Ecriture (Istocni grijeh u Svetom pismu), Cerf, 1958.

4. Cerf, 1986.

5. Blog L’Homme nouveau (Novi covjek), https://www.hommenouveau.fr/1815/religion/nouveau-rituel-du-bapteme---le-cri-d-alarme-d-un-exorciste.htm