Newsletter 55 objavljen dana 14 svibanj 2018
U SVIM KINESKIM ŽUPAMA POSTOJI POTRAŽNJA ZA TRADICIONALNOM MISOM!
Razgovor sa župnikom Župe sv.
Josipa u Šangaju
Ovoga vam tjedna
donosimo ekskluzivno svjedocanstvo. Zahvaljujuci prijatelju i citatelju kojemu
iskreno zahvaljujemo donosimo vam razgovor sa župnikom šangajske Župe sv.
Josipa koji jednom mjesecno za svoje župljane slavi pjevanu nedjeljnu misu u
izvanrednom obliku. Razgovor je zaista ekskluzivan prije svega zato što je
rijec o sveceniku iz države u kojoj se Crkva budno nadzire, o jednom od iznimno
rijetkih župnika te goleme zemlje koji celebrira službeno i prema odredbama
motuproprija Summorum Pontificum te napokon zato što je rijec o glasu iz
jednoga od svjetskih gradova u kojem vladaju najvece nejednakosti i
materijalizam. Razgovor je voden 7. travnja 2018., na Bijelu nedjelju. Pozivamo
sve naše citatelje da mole za ovoga svecenika i za njegovu zajednicu.
NB: Od 14. do 22. svibnja izaslanik Paix Liturgiquea boravit ce u Aziji
radi izrade reportaže o tradicionalnim zajednicama u Seulu, Taipeiu, Hong Kongu
i Singapuru. Svakako nam se javite imate li kontakte u tim gradovima.
Takoder, vaša novcana pomoc u pokrivanju troškova puta, ciji je trošak
procijenjen na 2500 eura, nece biti naodmet.
1) Na Zapadu je povijest latinske mise komplicirana: de facto zabrana
1970., održavanje na marginama u vrijeme donošenja novoga misala, a zatim
postupna obnova sve do naših dana, kada zauzima znacajno mjesto medu mladima i
u novim zvanjima. U Kini je sve zasigurno bilo puno drukcije: možete li nam
reci kakva je uloga tradicionalne mise u posljednjih 50 godina?
Latinska misa u Kini
tice se jako malo ljudi. Koliko mi je poznato, slavi se na tri mjesta u cijeloj
zemlji: u jednoj župi na jugu Pekinga, u mojoj župi u Šangaju i u Wuhanu (1),
za koji sam na internetu vidio podatak da je ondje jedan svecenik ponovno poceo
slaviti tradicionalnu misu. On ima 52 godine, kao i ja. To znaci da je poput
mene zareden prije otprilike 23 godine, netom prije uvodenja novoga misala.
U Kini su crkve i
bogoslovije koje su zatvorene 1950. ponovno otvorene 1978. Tada nije došlo do
promjene ni u liturgiji ni u poucavanju na bogoslovijama, sve se nastavilo kao
prije. Tek je od 1995. uveden novi red mise (Novus ordo), a na bogoslovijama se
prestalo predavati latinski i staru liturgiju.
2) Kada je rijec konkretno o Vašoj župi, kako to da ste poceli slaviti
tradicionalnu misu jednom mjesecno i na zapovijedane blagdane?
Tradicionalna misa nikad se nije prestala slaviti u mojoj župi izmedu 1982.
i 2007., a slavio ju je isti župnik. Kada je preminuo 2007. godine i ja sam imenovan župnikom, nastavio sam je slaviti, a i postojala
je stalna želja mojih župljana za time.
3) Ako to traže Vaši župljani, zašto se tradicionalna misa slavi u Crkvi sv.
Josipa u Šangaju, ali ne i u drugim crkvama?
U svim župama postoji želja za ocuvanjem tradicionalne mise! No kako je novi svecenici nisu naucili celebrirati, nestali su zborovi i
ministranti i „kompetencija“ se izgubila. To
je stvarno šteta jer su danas za tradicionalnu misu najzainteresiraniji
mladi. Dakako, u pocetku se od njih traži intelektualni napor da bi
razumjeli tradicionalnu misu, ali nakon toga pocetnog napora oni se više ne žele vratiti modernoj misi na kineskom.
Paradoksalno, takav
interes ne nalazimo baš kod mladih svecenika, i upravo su oni
najneskloniji tradicionalnoj misi. Jedan od njih, koji se školovao na mojoj
bogosloviji, nedavno mi je rekao da latinski „nanosi veliku štetu Crkvi“! Suprotno tomu, ja zaista osjecam da me latinski povezuje sa životom sveopce
Crkve.
Ovaj jaz izmedu
svecenika i vjernika postoji od 1995., otkada smo naucili svecenike da se
opuste, da budu ležerni. Kao da su uvijek morali pokazati da su se necega
oslobodili. Dok slave misu ceškaju se, njišu... Devedeset posto moje subrace u
Šangaju više se ne priprema molitvom na slavljenje mise. Jedan svecenik kojeg
poznajem uvijek dolazi u svoju crkvu nešto nakon 7 sati, a misa je tocno u 7.
Cini mi se da se on ne može dobro pripraviti za celebriranje.
4) Latinska misa u Vašoj župi poseban je slucaj: nije rijec o alternativnoj
misi, nego o redovitoj župnoj misi koja se jednom mjesecno slavi u
tradicionalnom obliku. Kako na to reagiraju Vaši župljani? Dolaze li isti ljudi
na tradicionalnu misu?
Ne, nije rijec o sasvim
istim ljudima. Oni koji dolaze na tradicionalnu misu brojniji su jer dolaze iz
cijelog Šangaja, dok ostalim nedjeljama dolaze samo župljani iz mojega
geografskog podrucja. Nedjeljom u crkvi bude nešto manje od 200 vjernika, a
kada slavim tradicionalnu misu, otprilike nas je malo više od 300.
5) Što Vama osobno, kao vjerniku i pastiru, donosi to redovito slavljenje
staroga reda mise? Ima li ona, primjerice, utjecaja na nacin kako slavite misu
prema novome redu?
Kada slavim moderni
oblik mise, uvijek razmišljam o uputama iz tradicionalnoga oblika mise. Zacudit
ce vas da cak nosim kazulu i biret kada slavim novu misu (smijeh)! U novoj misi
sve je slobodno, nema više pravila. Zato se kao svecenik uvijek pitam: Jesam li
dobro prikazao svetu žrtvu, je li se dogodilo cudo transsupstancijacije, jesam
li bio suviše rastresen, je li mi nedostajalo vjere? U starome redu mise
dovoljno je ukalupiti se i slijediti upute, i te me stvari nikada ne brinu. To
je vrlo osobno, ali stari red mise pomaže mi ocuvati vjeru. U njemu nikada
nemam sumnje u stvarnost i valjanost posvete. Stari mi red mise pomaže da budem
srdacniji, ali i stroži.
Da sam profesor na
bogosloviji, nesumnjivo bih bogoslovima preporucio da slave tradicionalnu misu.
To je ucinio i jedan od mojih profesora iz bogoslovije, salezijanac. Danas je
umirovljeni svecenik u Hong Kongu. On je velik prijatelj tradicionalne mise i
cesto je slavi (1).
6) Primjecujete li specificne plodove u župnome životu?
Kao prvo, svaki put
imam osjecaj ispunjene dužnosti. Misu slavim predano, ona
nikada nije mlaka.
Drugo, svaki put vidim
nove župljane. [Vadi mobitel i pokazuje fotografije preuzete s interneta. Na
prvoj papa Franjo celebrira ad orientem u Sikstinskoj kapeli. Na drugoj je
svecenik koji se klanja pred presvetim sakramentom]. Trece, znate, svaki put
kada ljudi vide svecenika kako se klanja pred presvetim, neki se od njih
obrate!
7) Osim strogo duhovnih pitanja, imate li dojam da je rijec o sukobu
kultura u ozracju prijenosa ili o obliku otpora ostatku društva?
Ja nemam baš dojam da
prenosim baštinu. Istina je da je moja vjera „tradicionalna“. To je jednostavno
tako, ne mogu prenositi vjeru drukcije nego „tradicionalno“. Na „tradicionalan“
nacin ucim svecenike kako služiti misu i „tradicionalno“ odijevam liturgijsko
ruho. Ne mogu drukcije. Nosim reverendu svake nedjelje posljednje 23 godine.
Kada dajem posljednju pomast (3), odjenem bijeli superpelicej, no moja subraca
to više ne cine. Ja ne bih mogao raditi drukcije. [Vadi mobitel i pokazuje
fotografije s redenja mladoga svecenika iz jedne od zajednica Ecclesiae Dei]
Znate, kada naidem na ovakve fotografije na internetu, primjerice ovoga mladoga
svecenika iz Poljske, znam da sam u punom jedinstvu sa sveopcom Crkvom. Tada
nemam osjecaj da idem protiv struje, vec mi se cini da me svi podržavaju.
[Sugovornik je dirnut jer su mu dobro poznate te fotografije i sjeca se da se rasplakao kada ih je prvi put vidio. Nisu snimljene u Poljskoj, vec prilikom redenja mladoga Francuza, vlc. Cômea Rabanyja, FSSP, koji je nakon mise
blagoslovio svoje roditelje.] Što se tice plivanja protiv struje u
materijalistickom društvu u kojem je novac kralj, ne marim previše za to. Ako
smo katolici, zasigurno ne smijemo novcu pridavati važnost koju mu pridaju
ljudi iz Šangaja. Opcenito govoreci, ne cini mi se baš da katolicka Crkva, a
napose tradicionalna misa, zanima bogate.
8) Kako se u praksi odvijalo slavljenje tradicionalne mise? Jeste li
trebali ponovno nauciti gregorijanski koral, pronaci zagubljene misale? Jeste
li i dalje imali liturgijsko ruho? Jeste li trebali napraviti nove prijevode?
Je li došlo do liturgijskih prilagodbi?
Buduci da u našoj župi
nije bilo prekida, sacuvali smo sva ruha i misale. Ljudi su i dalje znali
pjevati gregorijanski koral. Imali smo odlican zbor do 2007., koji smo ponovno
pokrenuli. Što se tice reda mise, kod nas se slavi ona „od prije Revolucije“,
odnosno jednaka kao i 1949. Ja sam sacuvao sve liturgijske knjige od svoga
prethodnika. Na primjer, 15. kolovoza pjevamo stari introit „Gaudeamus“, a ne
misu Pija XII. U trenutku proglašenja dogme o Uznesenju blažene Djevice Marije
u Kini više nije bilo mise!
9) Vaša je župa u prošlosti tijekom nekoliko desetljeca bila francuska
župa. Je li to ostavilo kakva traga, osim na arhitekturi?
U crkvi je ostala
grobna ploca u spomen na Blanche de Marigny, kcer prvoga francuskog konzula,
koju su razbijaci zaboravili. Svi su drugi francuski tragovi u crkvi uništeni.
Što se tice zajednice, situacija je drukcija. Prije se za Šangaj govorilo da je
pridružen dio pariške nadbiskupije jer su francuski misionari ovdje bili vrlo aktivni i brojni. Od toga su nam ostale neke dragocjene stvari. [Vadi veliku
uokvirenu crno-bijelu fotografiju s natpisom na francuskom „Concile plénier de
Shanghai, 1924“ (Plenarni koncil u Šangaju, 1924.) Na fotografiji su brojni
biskupi, poglavari zajednica, apostolski nuncij. Prstom prelazi preko lica i
govori o pojedinim osobama koje su mu poznate, pokazujuci Francuze...]
Apostolski nuncij s ove fotografije kasnije je postao kardinal... Ovaj je umro
kao mucenik i kanoniziran je... Ovoga su zarobili Japanci, štitio je svoje
svecenike i živom su mu oderali kožu, zbog cega je umro... Od francuskih
svecenika zajednica se još uvijek živo sjeca trojice kojima znam samo kineska
imena. Prvi od njih je „Neng Mu De“, kojega su revolucionari protjerali, ali je
pod svaku cijenu htio umrijeti na kineskom tlu. Razbolio se u trenutku odlaska,
a njegov se brod zaustavio u Guangzhouu, gdje je preminuo. Zatim „E Lao“, koji
je naslijedio 100 000 franaka i taj novac dao za izgradnju replike lurdske
špilje u Pudongu [jedan od distrikata ovoga megalopolisa]. Jedan nas je od
njegovih necaka došao posjetiti u Šangaju. I treci je „Xao Jiazhu“, profesor
kemije koji nije imao jednu ruku (2).
10) Položaj je Crkve u Kini poseban buduci da se javne vlasti vrlo aktivo
zanimaju za nju. Što za Vas znaci tradicionalna misa u smislu zajedništva s
drugim katolicima iz cijeloga svijeta, ali i onima iz prošlosti? Gledaju li
nadzorna tijela blagonaklono na Vaše mjesecno slavljenje tradicionalne mise?
Trebamo pogledati širu
sliku. Pada mi na pamet, primjerice, vrijeme cara Kangxija (1664. - 1723.).
Tijekom citave je povijesti Kine vlast uvijek imala mišljenje o Katolickoj
Crkvi – strogo ili blagonaklono ovisno o vremenu, ali u svakom slucaju nikad
indiferentno. Oni koji u naše vrijeme govore da je vlast prema
Crkvi indiferentna, u krivu su. Kangxi je, primjerice, tražio u katolickoj vjeri ono što bi
za njega moglo biti dobro, a bojao se onoga što bi moglo škoditi njegovoj
vladavini. Zato je uvijek htio katolicke predstavnike imati uz sebe,
a javne vlasti imaju isti cilj: osigurati da se nece naškoditi
njihovoj zemaljskoj vladavini. Dok slavim tradicionalnu misu, imam osjecaj da
mi je posve jednako kao u doba Kanxija: imam istu vjeru, prikazujem istu žrtvu
i nosim se s istim problemima.
(1) Glavni grad
pokrajine Hubei, u središnjoj Kini. Ima oko 20 milijuna stanovnika.
(2) Možda je rijec o
nepreciznom prijevodu: je li župnik zaista govorio o bijelom superpeliceju ili
pak o bijeloj tkanini kojom se pokriva krevet bolesnika?
(3) Treceg je svecenika lakše prepoznati: rijec je o isusovcu Robertu Jacquinotu de Besangeu (https://fr.wikipedia.org/wiki/Robert_Jacquinot_de_Besange), pravom junaku cijim je osobnim djelovanjem spašeno cak 300 000 ljudi u vrijeme kinesko-japanskoga rata 1937. Valja napomenuti da župnik Župe sv. Josipa ne potjece iz Šangaja i da podatke o svojoj župi može zahvaliti pricama svojih župljana, njihovu pamcenju i... opcinstvu svetih.