Newsletter 53 objavljen dana 9 travanj 2018
MISA PAVLA VI: RAZVODNJENA ŽRTVA
Nakon našega
newslettera br. 616 posvecenoga analizi novoga misala s ceremonijalnog
stajališta, u 620. newsletteru pod naslovom „Krvarenje svetog“ govorili smo o
sadržaju toga misala proglašenoga 3. travnja 1969. Kao dopunu tome newsletteru
donosimo vam naša razmišljanja o pitanju u cemu se krije najveci nedostatak
novoga misala s doktrinarnoga i duhovnog gledišta, a to je mnogo slabije
izražavanje cinjenice da je misa žrtva zadovoljštine.
Kontekst „reevaluacije“ misne žrtve
Tridentski je koncil, odgovarajuci na protestantske zablude, potvrdio da je
žrtva koju je Krist na križu jednom podnio savršena žrtva te da je iz nje
jedine poteklo sve otkupljenje. Tridentski je koncil takoder potvrdio
da je Krist tijekom Posljednje vecere svojoj Crkvi ostavio vidljivu,
„pravu i istinitu žrtvu“ (Dz 1751) koju prinose svecenici sudjelujuci u Njegovu sveceništvu. U toj se vidljivoj žrtvi na nekrvan nacin posadašnjuje žrtva s Golgote
tako da bi se spasonosnom snagom golgotske žrtve mogli opraštati grijesi sve do
kraja vremena (Dz 1740).
Post-tridentska se teologija tijekom cetiri stoljeca mucila s definicijom bîti
misne žrtve. O tome je pitanju Pio XII. u enciklici Mediator
Dei (od 20. studenog 1947., br. 68 i 70) precizirao, i to sasvim u skladu s
ucenjem svetoga Tome: „Uzvišena oltarska žrtva nije, dakle, puko i jednostavno
spominjanje muke i smrti Isusa Krista, nego je pravo i potpuno žrtvovanje,
kojim po nekrvnom prinosu vrhovni svecenik radi ono isto što je vec ucinio na
križu, prikazujuci sama sebe vjecnome Ocu kao ugodnu žrtvu. […] Božja je mudrost
pronašla nacin kako ce se po izvanjskim znakovima, koji predocuju njegovu smrt,
cudesno obnavljati žrtvovanje našega Otkupitelja. Jer, po pretvorbi
kruha u tijelo i vina u krv Kristovu, kao što je zaista prisutno
njegovo tijelo, tako je prisutna i njegova krv; a euharistijske
prilike, pod kojima je prisutan, predstavljaju krvavo odjeljenje tijela i krvi.“
Krajem šezdesetih godina pojmovi „žrtve za grijehe“ i „zamjenicne
zadovoljštine“ (cinjenice da je Krist na sebe preuzeo grijehe ljudi kako bi
umjesto njih dao zadovoljštinu) izravno su pobijani. U to su
doba bile ucestale optužbe poput ove Hansa Künga u nastavku, koji, medutim,
tada nije smatran ekstremnim: „Teologija protureformacije podnijela je u
euharistijskom nauku teret mnogih pristranosti koje daju povoda za
razmišljanje: napuštanja aspekta mise kao spomena, koji se još dosta naglašava
u srednjem vijeku, jednako kao i aspekt pricešcivanja, no uz dvostruko
snažnije naglašavanje aspekta žrtve. A pojam žrtve i njezine aktualizacije
otvaraju mnoga pitanja koja su ostala bez odgovora.“ (Le Concile,
épreuve de l’Église (Koncil - ispit Crkve), Seuil, 1962.)
Opcenito se pokazivala odredena nevoljkost u potvrdivanju da je misa zaista
žrtveni cin. Neki su teolozi misu umjesto pravom i sakramentalnom žrtvom smatrali žrtvom-prinosom Crkve u kojoj je obuhvacena žrtva-paljenica koju je
Krist prinio na Kalvariji, a koji je uvijek prisutan u nebu pred Božjim ocima,
bez žrtvenoga ponavljanja u pravome smislu rijeci u vidu sakramenta. Tako je,
primjerice, Odo Casel (preminuo 1948.) u svome djelu Faites ceci en
mémoire de moi (Ovo cinite meni na spomen, Cerf, 1962.)
zakljucio da se jedinstveni cin kalvarijske žrtve „otajstveno“ uprisutnjuje na
misi, buduci da misna žrtva nije pravi žrtveni cin. Vrlo razliciti zagovaratelji
ovoga novog teološkog pristupa rado su ga sažimali ovim rijecima: „Misa nije
žrtva, ona je Žrtva.“ Prilicno je karakteristicna za to bila misao Jacquesa
Maritaina, razradena u razgovorima sa Charlesom Journetom, a prema kojoj je
pretvorba istovremeno i neka vrsta „stvarne prisutnosti“ Žrtve na križu
(2).
U ekumenskom kontekstu sastavljanja Novus Ordo Missć nisu se
negirale žrtvene reference mise, ali nevoljko se potvrdivalo da je misa žrtva. To
se teološko mišljenje, koje je postalo opcenito prisutno u
poducavanoj teologiji, može pronaci u doktrinarnim pojašnjenjima koja su
pratila liturgijsku reformu od Pavla VI., a koja nisu netocna, vec slaba:
„Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-cin Kristova Vazma koji biva
prisutan: žrtva koju je Krist na krizu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek
aktualna“ (KKC 1364, kao i 1362 i 1366); „Tako je Euharistija u
Crkvi „sakramentalna institucija“ koja omogucuje, u etapama, pristup stvarnoj i
djelotvornoj žrtvi Križa.“ (Poruka Ivana Pavla II. na Euharistijskom
kongresu u Lurdu 21. srpnja 1981.)
Žrtveno razvodnjavanje Novoga reda mise
U najsvecanijem trenutku, primjerice, novi je misal preusmjerio pozornost koju
je misna liturgija dotada napose posvecivala žrtvi Velikoga petka (krvi
prolivenoj za nas) na vazmeno otajstvo u njegovoj cjelini, a koje se shvaca kao
smrt i uskrsnuce (3). Tako se mysterium fidei, koje je cinilo dio
posvete Predragocjene Krvi kao jedno od objašnjenja posvecenja kaleža kojim se
dovršava euharistijska žrtva – otajstvo vjere slavljeno hic et nunc jest
Krv prolivena za otpuštenje grijeha (4) – odgada do trenutka nakon posvete, kao
uvod u aklamacije. Tako otajstvo vjere dobiva šire znacenje: više ne oznacuje
samo otajstvo euharistije, kao žrtve i sakramenta, nego otajstvo smrti,
uskrsnuca i prisutnosti: „Tajna vjere: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
Tvoje uskrsnuce slavimo, Tvoj slavni dolazak išcekujemo.“
Križ se više ne nalazi obvezno u središtu oltara kako bi dominirao prilikom
prikazivanja žrtve, vec se može nalaziti i „kraj njega“ (Opca uredba Rimskog
misala, br. 277). Samo je jedan znak križa nad neposvecenim darovima
zadržan umjesto dvadeset i osam blagoslovnih ili oznacujucih znakova križa koje
je svecenik izvodio iznad darova prije i poslije posvete, hostijom ili
kaležom (Per ipsum, miješanje, pricest) u starome redu mise.
Kratka Prex eucharistica II, prilagodena inacica iz Hipolitova
djela „Apostolska predaja“, uz preinake Gregoryja Dixa i Bernarda Bottea koje
su danas vrlo diskutabilne, odražava zastario teološki izraz koji tek na vrlo
implicitan nacin izražava žrtvu posvecenoga kruha i vina (“Smjerno te molimo da
nas, pricesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno“).
Uklonjene su i mnoge su molitve koje govore o grijesima: molitve koje se
izgovaraju prilikom uzlaženja na oltar, molitve prikazanja o kojima ce još biti
govora, kao i dvije molitve u kojima se traži ocišcenje duše i strah od suda
prije pricesti, a koje su svedene na jednu po izboru.
Izostavljena je i posljednja svecenikova molitva prije završnog
blagoslova, Placeat tibi, Sancta Trinitas, vrlo znakovita za
prinesenu žrtvu: „Neka Ti ugodi, sveto Trojstvo, služba koju ti prinijeh, i
podaj da žrtva koju ja nedostojan prikazah pred ocima Tvoga velicanstva, bude
Tebi ugodna, a meni i svima onima za koje je prikazah, po Tvome milosrdu, bude
pomirbena.“
Rimski kanon, posebno eksplicitan u izražavanju žrtvenoga karaktera sa svojim ponavljanjima
pojmova „žrtva“ u jednini ili množini, „prinos“, „prinosimo“ i „žrtveni prinos“ danas je samo jedna od mogucih euharistijskih molitava, no celebranti je slabo
koriste od straha da ce ih prozvati „fundamentalistima“. Osim toga,
rijeci sanctum sacrificium, immaculatam hostiam „sveta žrtva,
neokaljana hostija“, koje je sveti Lav dodao molitvi Supra quć
propitio iz staroga rimskog kanona, prevode se kao „savršena
žrtva“.
No najvece razvodnjavanje žrtvenoga karaktera mise proizašlo je iz
ukidanja tradicionalnoga prikazanja, koji je zamijenjen „pripremom darova“.
Naziv ofertorij uvijek je podrazumijevao žrtvu.
Kanon se, uostalom, prezentira kao „ofertorij“, odnosno kao žrtveni prinos Sina
Ocu. U cjelini koju cine sve euharistijske radnje, latinske i istocne
liturgije – a na poseban nacin ove posljednje – uvijek su castile darove koji
se donose u svetište i otkrivaju na oltaru kao unaprijed posvecene i prikazane
na žrtveni nacin.
Posve su se prirodno, izmedu VII. I XI. stoljeca, te molitve žrtvenoga
prikazanja darova koji ce se tek posvetiti, ustalile u rimskog liturgiji – baš
kao i u drugim latinskim i istocnim liturgijama: „Primi, sveti Oce,
svemoguci vjecni Bože, ovu neokaljanu žrtvu (hostiju),
koju (...) prikazujem (...) za nebrojene grijehe, uvrjede i nemarnosti svoje...“;
„Prinosimo Ti, Gospodine, kalež spasenja“; „Primi, sveta Trojice, ovaj prinos
koji Ti prinosimo na spomen muke, uskrsnuca i uzašašca Isusa
Krista“; „Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene: bila
danas naša žrtva pred licem Tvojim takva da Ti ugodi, Gospodine Bože“; „Molite,
braco, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogucemu“.
Želja za povratkom na drevni obred u obliku kako je zamišljan – kao jednostavno
donošenje darova u procesiji – a koja je išla ruku pod ruku s kreativnim
traženjem da se u procesiji prinose „plodovi zemlje i rada ruku covjecjih“,
dovela je do ukidanja navodne „dublete“ koju je prema njihovu mišljenju cinilo
rimsko prikazanje.
Ipak, Pavlu VI. dugujemo ponovno uvodenje rijeci offerimus prilikom
prikazanja kruha te vina, kao i ponovno vracanje molitve Orate fratres i
odgovora Suscipiat, koji mu je bio vrlo drag, ali je u
prijevodima ublažen, kako cemo vidjeti.
Strucnjaci su namnožili blagoslovne molitve prema uzoru na židovsku
molitvu berakha za blagoslove prve caše i lomljenje kruha
tijekom obrednih slavlja (kao npr. „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože svega
svijeta: od tvoje darežljivosti primismo vino što ti ga prinosimo; ono, plod
trsa i rada ruku covjecjih, postat ce nam pice duhovno“). Danas to nadahnuce, zapravo,
izaziva odredenu pomutnju jer teze koje su naivno pretpostavljale da je
židovska molitva ostala nepromijenjena tijekom osam do devet stoljeca duboko su
uzdrmane. Cak je moguce da su neke apologije ili druge molitve iz
tradicionalnoga prikazanja barem toliko stare koliko i židovski
blagoslovi.
Kako bilo, ostaje cinjenica da su uceni strucnjaci Consiliuma eliminirali
rimsko prikazanje i cijeli niz eksplicitnih objašnjenja žrtve koja su
proizlazila iz liturgijske tradicije koju je to prikazanje predstavljalo.
Zakljucno, „priprava darova“ kojom je zamijenjeno prikazanje ovako izgleda u
današnjem misalu:
- Kada svecenik podiže pliticu: „Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega
svijeta: od tvoje darežljivosti primismo kruh što ti ga prinosimo; ovaj plod zemlje
i rada ruku covjecjih postat ce nam kruhom života“ (umjesto ovih rijeci iz
tridentskog misala: „Primi, sveti Oce, svemoguci vjecni Bože, ovu neokaljanu
žrtvu (hostiju), koju ja, nedostojan sluga Tvoj, prikazujem Tebi, Bogu svome
živome i istinitome, za nebrojene grijehe, uvrede i nemarnosti svoje, te za sve
koji ovdje stoje, kao i za sve vjerne kršcane, žive i pokojne: da meni i njima
bude na spasenje u život vjecni“).
- Ulijevajuci malo vode u kalež: „Daj nam po otajstvu ove vode i vina da
sudjelujemo u božanstvu Onoga koji se udostojao postati dionikom
našega covještva“ (umjesto molitve iz Lavova sakramentarija koja
se nalazi na tome mjestu u tridentskom misalu: „Bože, koji si dostojanstvo
ljudske naravi cudesno sazdao i još cudesnije obnovio: daj nam po
otajstvu ove vode i vina da sudjelujemo u božanstvu Onoga koji se
udostojao postati dionikom našega covještva, Isus Krist, Sin Tvoj,
Gospodin naš...“
- Kod podizanja kaleža: „Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta: od
tvoje darežljivosti primismo vino što ti ga prinosimo; ovaj
plod trsa i rada ruku covjecjih postat ce nam pice duhovno.“
(umjesto ovih rijeci iz tridentskog misala: „Prinosimo Ti, Gospodine, kalež
spasenja, moleci Tvoju blagost: da pred lice Tvojega božanskog velicanstva, za
spasenje naše i svega svijeta, uzide na ugodan miris“).
- Zatim naklonjen: „Ponizni i skrušeni molimo te, Gospodine, da nas primiš:
neka naša žrtva danas nade milost pred Tobom“ (rijec je o molitvi koja se
nalazi u francuskome izdanju misala, nap. prev.) (umjesto drevne molitve, koja
se ipak sacuvala u novome latinskom misalu: „Primi nas, Gospodine, duhom
ponizne i srcem skrušene; bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti
se svidi, Gospodine Bože“).
- Ukinut je zaziv (u francuskome izdanju, nap. prev.): „Primi nas,
Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene: bila danas
naša žrtva pred licem Tvojim takva da Ti ugodi, Gospodine Bože.“
- „Ako to smatra prikladnim, svecenik može okaditi darove smještene
na oltar (...) Nakon toga dakon ili drugi poslužitelj može okaditi
svecenika i puk“ (br. 75).
- Peruci ruke: „Operi me, Gospodine, od mog bezakonja i od grijeha me mojeg
ocisti“.
- I na kraju: „Molimo zajednno u trenutku kada prinosimo žrtvu citave Crkve“,
nakon cega puk odgovara: „Na slavu Božju i na spasenje svijeta“ (opet je rijec o
francuskome izdanju, nap. prev.) (umjesto staroga dijaloga koji je, medutim,
sacuvan u novom misalu u latinskoj editio typica: – „Molite, braco,
da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu, Ocu svemogucemu. – Primio Gospodin žrtvu
iz tvojih ruku na hvalu i slavu svojega imena i na korist nama i citavoj svojoj
svetoj Crkvi.“)
Jasno je da su izrazi žrtvenoga prinosa (“neokaljane hostije“ za grijehe
svecenika i za spasenje „svih vjernih kršcana, živih i pokojnih“, „kaleža
spasenja“ kao ugodna mirisa pred licem Božjeg velicanstva za spasenje svega
svijeta) u velikoj mjeri razvodnjeni.
Kretanje prema „obicnom spomenu“
Važnost svakoga od elemenata koji su analizirani u ovome newsletteru i dvama
prethodnima može se, ako se uzmu sami za sebe, ciniti relativnom. No njihov zbroj vrlo jasno pokazuje što se dogodilo: od napuštanja obvezujuceg obreda do množenja mogucnosti,
od celebriranja prema narodu u najvecem broju slucajeva do opce uporabe
narodnih jezika, od vrlo velike slobode u napomenama i komentarima do povecane
uloge samih rijeci (prakticki uvijek glasno izgovorenih) naušrtb obrednoj i
svetoj tajni, od slabijeg iskazivanja poštovanja prema euharistiji
do slabijeg izraza hijerarhijskog sveceništva i posebno stvarnosti
sakramentalne žrtve, uz usvajanje odredenog broja gesta i navika iz
svakodnevnog života - svi ti elementi kao cjelina dovode do prijelaza sa spomena na obican
spomen. Medutim, valja istaknuti da mi ne dovodimo u pitanje valjanost
nove mise, no zbog cinjenice da je struktura obreda i molitava mnogo slobodnija
od one u starome obredu, pitanje valjanosti može se legitimno postaviti
prilikom maštovitih ili blasfemicnih celebriranja za koja neki svecenici misle
da si ih mogu dopustiti izvlaceci korist iz slabo obvezujucih normi.
No nisu samo „progresivni“ svecenici ti koji se igraju popustljivim obredom
Novoga reda mise. I „klasicni“ svecenici to cine, ali u suprotnome smislu,
poklecanjima bez kraja, upadnim komentarima poput: „Sada ce svecenik posvetiti
kruh koji ce uistinu postati Gospodinovo Tijelo“, i sl. Možemo cak reci da je
naglašavanje „prisutnosti“ celebranta, karakteristicno za novu misu, neka vrsta
obveze kojom se nadoknaduju intrinzicni nedostaci te mise. Da celebriranje ne
bi preraslo u obican spomen, pobožni celebranti u Novom redu mise ocituju svoju
vjeru i osobnu pobožnost kako bi na taj nacin nadomjestile manjkavosti toga
reda mise. Što obred manje govori o stvarnoj prisutnosti i žrtvi, to svecenik
više mora pokazati da vjeruje u njih kako bi potaknuo vjeru sudionika. A to
najzad remeti temeljno nacelo objektivnosti sakramenata koji proizvode milost,
ne najprije zbog onoga u što osobno vjeruje celebrant, nego putem onoga što
celebrant javno cini u ime Crkve.
-----------------
(1) U misnoj se žrtvi Kristova spasonosna smrt sakramentalno obnavlja u znaku
odvojenih euharistijskih prilika koje se posvecuju i tako postaju Tijelo i Krv
koji simboliziraju nasilno odvajanje na križu (Suma teologije, q. 77, a.
7; Suma protiv pogana, 14c, 61).
(2) Vidjeti Philippe-Marie Margelidon, op, „La théologie du sacrifice
eucharistique chez Jacques Maritain“ (Teologija euharistijske žrtve kod
Jacquesa Maritaina) u casopisu Revue Thomiste (sijecanj-ožujak
2015.), str. 101-147.
(3) Shvaceno kao smrt i uskrsnuce. Valja naglasiti da se taj izraz može
odnositi i na Gospodinovu smrt. Primjerice, iz molitve Velikoga petka: „(...)
Krist, Tvoj Sin, prolijevanjem svoje krvi ustanovio je vazmeno otajstvo“, per
suum cruorem, instituit paschale mysterium.
(4) Ovo je kalež moje krvi, novoga i vjecnoga saveza, koja se prolijeva za vas
i za mnoge“