Newsletter 43 objavljen dana 10 travanj 2017

SUMMORUM PONTIFICUM, DUHOVNA OAZA ZA DANAŠNJE SVEĆENIKE

„Moramo imati hrabrosti stvarati otoke, oaze, pa i velika područja katoličke kulture u kojima će se živjeti prema Stvoriteljevoj namisli“. Benedikt XVI., 6. travnja 2006.

***

Prema kanonskom pravu svi svećenici, dijecezanski ili redovnici, svake godine trebaju odvojiti vremena za duhovnu obnovu (kan. 276 i 719). Biskupije i razne druge ustanove jednom godišnje organiziraju duhovnu obnovu za svoje svećenike, ali – barem kada je riječ o dijecezanskom kleru – odabir duhovnih vježbi prepušten je svakome ponaosob. Duhovne vježbe često su prilika „običnim” svećenicima da nekoliko dana žive uz tradicionalnu liturgiju i duhovnost, a posebno – kao što je slučaj u Francuskoj – u mirnoj tišini samostana.

Ipak, u mnogim zemljama ne postoje takve samostanske oaze pa su svećenici koji su vezani uz izvanredni oblik rimskog obreda, ili su jednostavno njime privučeni, primorani obratiti se ustanovama pod nadležnošću komisije Ecclesia Dei ili Bratstvu sv. Pija X., ili se pak sami organizirati. Takav je slučaj u Italiji gdje, na inicijativu vlč. Nuare, OP udruga Amicizia sacerdotale Summorum Pontificum (ASSP) (Svećeničko prijateljstvo Summorum Pontificum) već sedmu godinu pruža mogućnost duhovne obnove svećenicima od kojih se neki nisu nikada prije susreli s Tradicijom.





I – 3 PITANJA ZA VLČ. NUARU

Razgovor se odvijao u Rimu po završetku duhovnih vježbi ASSP-a (u veljači 2017.)

1) Vlč. Nuara, kako izgleda jedan dan duhovnih vježba?

RP Nuara: Vrlo tradicionalno, rekao bih! Ovo je već sedmo izdanje. Svake godine pozovemo novog svećenika koji propovijeda o temi po svome izboru, a koja osvjetljava određeni vid svećeničkog i duhovnog života. Sretni smo što smo ove godine u udruzi Amicizia Sacerdotale Summorum Pontificum mogli ugostiti osnivača monaha iz Nursije, o. Cassiana Folsoma, OSB koji je govorio o svetoj liturgiji kao izvoru posvećenja. Svakoga dana propovjednik održi dva nagovora, nakon treće ure (oko 9 sati, nap. prev.) i nakon devete ure časoslova (oko 15 sati, nap. prev.). Naši su dani organizirani oko zajedničke molitve časoslova, od jutarnjih hvala do završne večernje molitve. U ostatku vremena prevladava tišina. Svećenici se tijekom cijeloga dana izmjenjuju služeći privatnu misu na četiri oltara koja su za to predviđena.

2) Tko sudjeluje u vašim duhovnim vježbama?

RP Nuara: Svi su svećenici dobrodošli – bilo da su dijecezanski ili ne, da slave izvanredni oblik rimskog obreda ili ne, da su iz Italije ili iz inozemstva (ove nam se godine, na primjer, pridružio poljski misionar koji djeluje u Aziji!). Često dolaze dvojica svećenika zajedno, jedan potakne drugog. Naravno, čak i kada nisu upoznati s izvanrednim oblikom obreda, svi su privučeni tradicionalnom duhovnošću. Za neke je to prilika da obnove svoj svećenički identitet, svoje zvanje. Neki čak priznaju da su zapustili praksu duhovnih vježbi, umorni od buke i površnosti duhovnih vježbi u kojima su sudjelovali. Iako je šutnju koju sudionici kod nas pronalaze ponekad teško obdržavati, ona je dragocjena pa njome napune zalihe.

3) Vidite li kakve kolektivne plodove duhovnih obnova, pored individualnih koji su im svojstveni?

RP Nuara: Prije svega htio bih reći da je sâma ova godišnja duhovna obnova nastala kao plod motuproprija Benedikta XVI. Nakon sedam godina očito je da plodovi toga tjedna intenzivnoga duhovnog i liturgijskog života nadilaze individualnu razinu.
Sudionici nam kažu da je ova duhovna obnova istovremeno iskustvo svećeničke ljubavi, bratske ljubavi i duhovne ljubavi.
-Ona je iskustvo svećeničke ljubavi jer ispunja vitalnu potrebu svećeničkog života koja odgovara i kanonskoj obvezi svećenika. Neki svećenici pate zato što u duhovnim obnovama koje organizira njihova biskupija ili zajednica ne mogu naći duhovnu hranu koja im je potrebna. Mi im osiguravamo ključan element u njihovu duhovnom životu zahvaljujući motupropriju Summorum Pontificum.
-Ona je iskustvo bratske ljubavi jer omogućuje svećenicima koji su često izolirani, napose zbog svojih tradicionalnih težnji, da se nađu sa subraćom. Za njih je to prilika da, u onome što je kardinal Sarah s pravom nazvao “snagom” tišine, podijele intenzivne trenutke molitve, razmišljanja i razmatranja. Tih nekoliko dana više nemaju dojam da su neznanci…
-Duhovna obnova je, napokon, iskustvo duhovne ljubavi jer omogućuje svećenicima da okrijepe, njeguju i ojačaju svoju dušu. Za sve njih je to prilika da razbuktaju Božji dar – sakramentalnu milost koju su primili ređenjem. Na taj način pune spremnike apostolskog žara i, jednom kad se vrate u svoju župu ili na svoju službu, bolje služe dušama koje su im povjerene.


Mnogi svećenici koriste vrijeme duhovne obnove kako bi se upoznali s izvanrednim oblikom rimskog obreda.


II – RAZMIŠLJANJA PAIX LITURGIQUEA

1) Obnoviti svoj svećenički identitet, razbuditi sakramentalnu milost ređenja, okrijepiti se tišinom: razlozi koji privlače svećenike na duhovne obnove vlč. Nuare su i oni koji motiviraju mnoge vjernike, često u prekidu s vjerskom praksom, da prionu uz izvanredni oblik rimskog obreda.
Za nas, laike, tišina svetih otajstava kako ih je Crkva stoljećima slavila pomaže nam da ponovno pronađemo smisao naše vjere, da obnovimo krsna obećanja, ukratko: da odložimo staroga čovjeka kako bismo bolje mogli obući Krista. Dakako, ta potraga za onostranim i duhovnom hranom u raskoraku je s društvom – pa i katoličkim – koje je sve više horizontalno, materijalističko i neposredno. Otuda potreba da se odvoji vremena za napajanje duše kroz hodočašća, duhovne vježbe i privatne ili javne pobožnosti koje, uostalom, obiluju među vjernicima okupljenima oko motuproprija Summorum Pontificum.

2) Svećenici su dužni nastojati oko svetosti „jer su oni po svetom redu na nov način posvećeni Bogu, djelitelji Božjih otajstava u služenju njegovu narodu“, kako stoji u kanonu 276. Svećenici više od vjernika imaju obvezu redovito obavljati „vježbe“ pomoću kojih mogu bolje ispitati savjest, napraviti ispit svoga svećeničkog života pred Bogom, oživjeti molitvenu praksu i osnažiti se u askezi i kreposnom životu. Nema sumnje da to mogu učiniti na različitim mjestima i kroz različite duhovne obnove, no okvir tradicionalne liturgije je, iz iskustva znamo, osobito prikladan za preispitivanje i obnavljanje vlastita života.

3) Tradicionalna liturgija osim svojih duhovnih i doktrinarnih kvaliteta ad extra, odnosno prema vjernicima, ima snažnu asketsku i otajstvenu „hranjivu vrijednost“ za svećenike koji je slave. Taj poziv na svetost i na pobožnost službenika koji prikazuje svetu žrtvu snažno je upisan u usus antiquior kroz mnoge molitve koje nalazimo u važnim trenucima žrtvenog prinosa (pripremne molitve svećenika, molitve pripreme žrtve iz prikazanja, pripremne molitve za pričest i molitve zahvale). Osim toga, kako je glavni reformator liturgije (*), mons. Annibale Bugnini, sâm priznao kada je nova misa u povojima prvi put predstavljena biskupima za vrijeme okupljanja sinode 1967., njihov je dojam bio vrlo negativan, napose zato što se mnogima činila „osiromašenom“. I to baš zbog dokinuća tih divnih molitava.

4) Na kraju, u pozadini djela vlč. Nuare i drugih sličnih inicijativa – a pritom mislimo, primjerice, na Opus sacerdotale (Francuska), Netzwerk katholischer Priester (Njemačka) i Confraternity of Catholic Clergy (EU, Australija, Irska i Ujedinjena Kraljevina) – nalazi se ključno pitanje nužne reforme dijecezanskog svećenstva. Povijesno gledajući, trenuci velikih uzleta u Crkvi – poput gregorijanske reforme ili protureforme Tridentskog koncila – oblikovani su uz zahtjevnu duhovnu, asketsku i doktrinarnu obnovu klera, napose dijecezanskog, i uz pomoć ustanova osnovanih radi pružanja takve pomoći svećenicima „na terenu“ ili onih koje su se same reformirale u tom smislu (pritom mislimo na nebrojene bogoslovije koje su osnovali napose eudisti ili lazaristi, ali i na duhovne vježbe koje za svećenike organizira Družba Isusova). Danas, kada liberalna kriza nastala Drugim vatikanskim saborom nastavlja harati, taj kreposni nacrt se ponovno nalazi u pozivu na obnovu koji dolazi iz zajednica i ustanova koje žive uz izvanredni oblik rimskoga obreda.

-------
(*) Annibale Bugnini, La réforme de la liturgie (1948-1975) (Reforma liturgije: 1948. – 1975.), izdavačka kuća Desclée de Brouwer, 2015., 375 str.