NEDOSTACI NOVE LITURGIJE SPROVODA I ZAŠTO SU VJERNICI PRIVRŽENI IZVANREDNOM OBLIKU LITURGIJE SPROVODA...
Newsletter 19
Isprintati PreporučitiPartagez sur TwitterPartagez sur Facebook

 
 
Dragi čitatelji, greškom smo 29. srpnja objavili newsletter br. 4, koji je već objavljen početkom 2013., umjesto našega newslettera br. 19 koji se tiče obreda sprovoda. Isti vam donosimo danas uz ispriku za spomenutu grešku.

***

Mnogo smo puta govorili kako izričaj mise, kao čina obnavljanja nekrvne žrtve križa, slabi. U našem francuskom newsletteru br. 413 (od 12. studenog 2013.) uočili smo da je krštenje prema redovnom obliku rimskog obreda rezultiralo obredom s puno više riječi, a teološki s manje značenja od onoga prema izvanrednom obliku. Posebice zato što je aspekt borbe protiv đavla i slanje krštenika u borbu pod Kristovim stijegom u njemu značajno umanjen (1).

Slično tome, možemo reći da obred sprovoda u redovnom obliku, a još više u uobičajenoj praksi nove liturgije, prilično razvodnjava propovijedanje lex orandi (zakona molitve, nap. prev.) o posljednjim stvarima. Kao da se u pastoralu mrtvih bojimo jasno objaviti uznemirujuće istine spasenja: posebni sud, čistilište i opasnost od prokletstva. Ovdje ćemo donijeti pregled samog obreda, a u nekom od sljedećih newslettera govorit ćemo o današnjoj uobičajenoj praksi sprovoda.


I – NAPUŠTANJE NAVIJEŠTANJA POSLJEDNJIH STVARI

Pokoncilski pastiri zasigurno su, pod izgovorom "prilagođavanja suvremenom svijetu", propustili iskoristiti izvanrednu priliku za evangelizaciju pa su, umjesto da njeguju sav onaj sjaj po kojem se kršćanska liturgija u sekulariziranom, hedonističkom i materijalističkom suvremenom društvu razlikuje od iscrpljene modernosti estetski i teološki osiromašili kršćansko bogoslužje. Kao da je Kristova poruka, kako se prenosi u tradicionalnoj molitvi Crkve, bila neprihvatljiva današnjim ljudima zbog svoje svete strogosti.

"Neka obred sprovoda jasnije izražava vazmeni značaj kršćanske smrti te bolje odgovara uvjetima i predajama pojedinih krajeva, pa i s obzirom na liturgijsku boju", navodi se u br. 81 koncilske Konstitucije o svetoj liturgiji. Pogreb je, ustvari, dio prvoga trenutka "vazmenog otajstva" – smrti. No danas se radije naglašava samo njegov kraj – uskrsnuće – čak i ako se na taj način izostavlja opravdani strah od posebnog i Posljednjeg suda. Otuda to nastojanje davanja "svečarskog" obilježja slavljenju sprovoda.

Oni koji u današnje vrijeme nazoče kršćanskom sprovodu obično steknu dojam da se njime slavi ulazak pokojnika u raj, odnosno da više obilježavamo ulazak u nebo nego pokapanje. Neki klerici ne ustručavaju se o tome govoriti i u kontekstu vjerskih sprovoda jer, kao što je navedeno u mjesečnom listu lyonske biskupije u studenom 2009., "Svi ćemo uskrsnuti!" Kroz povijest, međutim, Crkva je pomno vodila računa da ne bi bez prethodne provjere kanonizirala bilo koga čiji se smrtni ostaci polažu u zemlju, što je jasno vidljivo u izvanrednom obliku liturgije za pokojne. Ipak, uz jednu iznimku: u sprovodima krštene djece misa za pokojnike zamjenjuje se svečanom misom, primjerice misom De angelis.

No ne treba svećenike smatrati jedinima odgovornima za to odstupanje. U stvarnosti oni često samo udovoljavaju ili se prepuštaju željama, odnosno zahtjevima obiteljima pokojnika. "U svakom slučaju, nemojte baš jako naglašavati smrt, u redu?" ili "Možda da propovijed ne bude pretužna" samo su neki od zahtjeva koji se čuju od obitelji, bili oni praktični vjernici ili ne. Iako taj stav ne čudi s obzirom na vrlo raširenu tendenciju suvremenog društva da se ukloni svaki vidljivi znak tuge ili patnje, svejedno je vrijedna žaljenja činjenica da ga liturgija i njezino tumačenje potiču.


II – RAZVODNJAVANJE OBREDA I TEKSTOVA

Prečesto uzdržavanje od postojanoga kršćanskog naviještanja smrti i posljednjih stvari nije jedini razlog zbrci između sprovoda i odavanja počasti pokojniku. Doista, kad pažljivo pogledamo obred sprovoda, možemo konstatirati da i sâm otvara vrata tom uzdržavanju, ponajviše zbog razvodnjenih i uklonjenih izraza.

Tako je uklonjena i divna posljednica Dies irae koja u tradicionalnoj liturgiji dolazi nakon graduala i zavlake, a prije Evanđelja, moćna pjesma o Posljednjem sudu koju uši naših suvremenika, čini se, više ne mogu podnijeti:

"U dan onaj, u dan gnjeva
Ognjem svijet će sav da sijeva.
[...] Kolik strah će na sve pasti
Kada Sudac s višnjom vlasti
Dođe pretrest ljudske strasti!
[...] Sjeti se, o Spase mio,
Da si za me putnik bio,
Ne daj mi u paklu dio.
Ištući me trudan hoda,
Spasenje mi križem poda".


Uklonjen je i veličanstveni pogrebni himan
Libera me koji se pjeva na kraju mise za pokojnike:

Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne
u onaj strašan dan,
kad se pokrene nebo i zemlja,
kada dođeš suditi svijet ognjem.
Drhtim i bojim se onog dana
kada se sve uzljulja i nadođe buduća srdžba.
Onaj dan, dan srdžbe, nevolje i bijede,
velik dan i vrlo gorak.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine,
i svjetlost vječna svijetlila njima."


Čini se da u novoj liturgiji sprovoda postoji neka vrsta ljudskog obzira zbog kojega se i previše
žele naglasiti oprost, počinak i posebice "rosa" ili "osvježenje" kojima duše iz čistilišta teže usred
svojih patnja. U novim tekstovima govori se samo o "udaljenosti" Boga od tih duša: drugim riječima, govori se samo o patnjama prokletstva, dok se patnje osjetila i ne spominju, čak i ako su samo duhovne.


Od brojnih molitava koje su dane na izbor u Misalu najznačajnije je pogledati one stare koje su,
dakako, zadržane, ali bitno izmijenjene.


Popričesna molitva u tradicionalnoj misi za pokojnika glasila je ovako:

"Svemogući Bože, učini da, očišćena ovom žrtvom i otpuštenih grijeha, duša sluge tvoga (službenice tvoje) I., koji je danas napustio ovaj svijet, istovremeno primi oprost i vječni počinak".

U novoj liturgiji ona glasi:


"Svemogući Bože, učini da, očišćen ovom žrtvom i otpuštenih grijeha, tvoj sluga I., koji je danas napustio ovaj svijet, primi vječnu radost uskrsnuća."

Izostavljena je izričita prošnja za "oprostom", iako nije u potpunosti odsutna iz molitve. Na sličan je način nestao i izravan spomen duše pokojnika.

Među zbornim molitvama danima na izbor, ona tradicionalna koja je zadržana u novoj liturgiji
glasi:


"Bože, komu je svojstveno uvijek praštati i smilovati se, molimo te za dušu sluge tvoga (službenice tvoje) I., kojega si danas pozvao da napusti ovaj svijet: ne prepusti je vlasti neprijatelja i ne zaboravi je zauvijek, već naredi svojim svetim anđelima da je prime i uvedu u nebesku domovinu da, nakon što je vjerovala u tebe i nadala ti se, ne bi morala patiti poenas inferni, paklene muke, već da posjeduje vječne radosti".


Ta je molitva postala:

"Bože, kojemu je svojstveno uvijek praštati i smilovati se, molimo te za slugu tvoga I., kojega si danas pozvao da napusti ovaj svijet: zato što se u tebe nadao i vjerovao, podaj mu da stigne u pravu domovinu i uživa vječne radosti".


Retroaktivna molitva – u kojoj smo cijelo vrijeme bili pred Bogom – puna opravdanoga straha Božjega, kojom se traži da milost ne napusti dušu kada ona napušta ovaj svijet, nije zadržana. Suviše teološki složeno, nema sumnje.




Misa zadušnica u Crkvi Saint-Eugčne,
pariškoj župi u kojoj se slave oba oblika rimskog obreda.


III – INOVACIJE U OBREDNIKU

I ovdje nalazimo samo primjere razvodnjenog smisla, a ima i liturgijskih dodataka za koje možemo reći da su nesretni.

Ako je, primjerice, kremiranje samo po sebi dopušteno, je li bilo potrebno izričito predvidjeti liturgijske tekstove koji bi se koristili u krematoriju "prije nego što se tijelo spusti u kremacijsku peć, tijekom samoga spuštanja ili pak nakon njega" (Red sprovoda, br. 294)?

Je li bilo potrebno uvesti vrlo nepromišljenu misu "za dijete koje još nije kršteno"?

U tom smislu, često se misli da je nauk o limbu djece umrle bez krštenja napušten. Učenje o limbu, u biti, vrlo je utješno teološko učenje koje je propovijedao prije svega sv. Toma nastojeći razjasniti stanje (prirodne sreće) duša djece umrle bez krštenja. O tome se može raspravljati, ali s druge strane Crkva, ne dajući pritom nikakve pojedinosti o njihovu "stanju" ili "mjestu" gdje se nalaze, jasno naučava da su ta djeca odvojena od Božjeg pogleda i da je sakramentalno krštenje ili krštenje željom potrebno za postizanje toga blaženog gledanja Boga (usp. Inocent I., Klement IV., Benedikt XII. Pio XII: "U sadašnjem poretku ne postoji drugi način [osim krštenja] kojim bi se taj život prenio djetetu koje još nije došlo u doba razuma. No stanje milosti, u trenutku smrti, apsolutno je neophodno za spasenje. Bez njega nije moguće doći u nadnaravno blaženstvo, nemoguće je blaženo gledati Boga", govor od 29. listopada 1951). Jedan suvremeni dokument koji polazi u suprotnom smjeru nije proistekao iz papinskog nauka, već je samo studija koju je izdala Međunarodna teološka komisija, a koja ima karakter mišljenja ("Nada spasenja za djecu umrlu bez krštenja" od 19. travnja 2007).

Bilo kako bilo, misa koju predlaže novi misal, a kojoj je jasni cilj utješiti roditelje, svejedno nepromišljeno sugerira da mise i molitve mogu utjecati na vječnu sudbinu te djece: "Neka ga (dijete) oni (roditelji) znaju povjeriti tvojoj ljubavi." Nikada, zapravo, ni u jednoj tradicionalnoj katoličkoj liturgiji, nije bio predviđen kršćanski ukop djece umrle bez krštenja, koja se pritom ni na koji način ne smatraju prokletima, ali koje ipak ne možemo pribrojiti kršćanima. Niti misal niti obrednik sprovoda objavljeni prije Drugoga vatikanskog sabora ne navode obrede za nekrštene, bili oni odrasli ili djeca. Nasuprot tome, krštena djeca umrla prije razumne dobi pokapaju se prema obredima koji izriču sigurnost nebeske radosti koju njihove duše uživaju (primjerice, kako je gore navedeno, može se slaviti misa u čast anđelima: usp. Rituale Romanum, naslov 2, c. 6 i 7). Tijela te djece nekoć su se po mogućnosti smještala u poseban dio groblja gdje se za njih nije molilo, već ih se zazivalo poput malenih anđela.

Najpoznatiji dio koji je novom liturgijom dodan obredu sprovoda je Aleluja u misama za mrtve koje se slave tijekom uskrsnog vremena, ali često i u drugim prilikama, primjerice kada se koristi ovaj otpjev iz 26. i 41. psalma: "Bog mi je svjetlost i spasenje, aleluja." Kada se sve uzme u obzir, bilo bi manje neprikladno pjevati aleluju na Veliki petak, a i Isus je, umjesto da plače na Lazarovu grobu, mogao...

"Budi milosrdan, Gospodine, svome preminulom sluzi. Oslobodi ga od podnošenja kazne koju bi zaslužio svojim djelima budući da je želio činiti tvoju volju
", navodi tradicionalna liturgija. Smrt je sama po sebi veliko naviještanje. Čini se da je sprovod u crkvi za velik broj naših suvremenika jedna
od posljednjih prilika za sudjelovanje u katoličkom obredu i slušanje naviještanja Crkve. Poruka koju oni u obredu sprovoda mogu čuti trebala bi se usredotočiti na ljudski život i njegov ishod, odnosno na "pozvane i odabrane", na Božji sud, na milost koja teče iz Kristove Žrtve te na vječnu sudbinu duša koje napuštaju ovaj svijet: "Dođite, blagoslovljeni Oca moga." i "Idite...". Drugim riječima, to je izuzetna i danas gotovo posljednja prilika za propovijedanje i evangelizaciju.

Ne mislimo da bi bilo pretjerano reći da je prevladavajuća poruka današnjih sprovoda: raj za sve i odmah! To je velika šteta za duše i dobro objašnjenje zašto se mnogi vjernici žele vratiti izvanrednoj liturgiji za pokojnike, kao i zašto je izabiru za sebe, svoju obitelj i prijatelje.



(1) U okviru krštenja prema redovnom obliku egzorcizam i obredi koji imaju vrijednost egzorcizma gotovo su u potpunosti nestali, jednako kao i lijepa i drevna gesta svećenika koji je na dijete stavljao štolu kako bi ga uveo u crkvu.