Razgovor s Felipeom Alanísom Suárezom, novim predsjednikom Una Voce (FIUV)
Newsletter 36
Isprintati PreporučitiPartagez sur TwitterPartagez sur Facebook

 
 

Felipe Alanís Suárez, osnivač organizacije Una Voce Meksiko, od listopada 2015. prvi je neeuropski predsjednik Međunarodnoga saveza Una Voce (FIUV). Ljubazno je prihvatio odgovoriti na naša pitanja kojima smo htjeli predstaviti tu organizaciju koja se sprema za proslavu 50. obljetnice. Iako je Georges Cerbelaud-Salagnac osnovao francuski ogranak Una Voce već 1964. godine, Međunarodni savez Una Voce službeno je utemeljen 1967. u Zürichu. Tiskovine diljem svijeta tada su prenosile istupe mnogih umjetnika i intelektualaca protiv napuštanja latinskoga jezika i gregorijanskih napjeva u Crkvi, što su smatrali katastrofalnim s vjerskog, ali i kulturnog gledišta.



I – Naš razgovor s Felipeom Alanísom Suárezom

1 – Felipe, novi ste predsjednik Međunarodnoga saveza Una Voce, najstarije i najveće inicijative za očuvanje gregorijanske liturgije. Koja će biti nit vodilja Vašega rada tijekom mandata koji će trajati do 2017., godine desete obljetnice motuproprija Summorum Pontificum?

Felipe Alanís Suárez: Prije svega, želja mi je nastaviti rad mojih prethodnika. Gospodin je providio da FIUV vode izvanredne osobe poput dr. Érica de Saventhema, našega prvog predsjednika, ali i neprežaljenog Michaela Daviesa. Jedan je od uspjeha FIUV-a taj da se uspio i znao institucionalizirati. Naša su pokretačka snaga svi naši članovi koji sudjeluju u zajedničkom projektu, ali koji pritom čuvaju vlastitu karizmu i nastavljaju voditi vlastite bitke. Na raspolaganju nam je pomoć ljudi s dragocjenim iskustvom, poput Lea Darrocha, jednog od stupova FIUV-a, uključenoga u rad saveza već više od 20 godina, a tu su i mlađe osobe poput Josepha Shawa, koji vodi jedan od najambicioznijih projekata tradicionalne zajednice, pisanje pozicijskih dokumenata (eng. position papers), ili Carlosa Palada, koji radi na promicanju izvanrednog oblika mise na Filipinima. Zapravo, mogao bih također govoriti o Rusiji i Poljskoj, ali i mnogim drugim zemljama, pri čemu naravno ne smijemo zaboraviti Francusku, ali ono što želim poručiti s ovih nekoliko imena jest to da FIUV nije individualni, već kolektivni pothvat. Kroz naš međunarodni karakter nastojimo biti istinski katolici. Sve me to ne oslobađa osobite odgovornosti koja mi je povjerena tijekom dvije predstojeće godine mandata, a koje sam formalno htio staviti pod zaštitu otajstva bezgrešnog začeća. Tim smo posvećenjem stavili u ruke Blažene Djevice naše ograničene sposobnosti da bi Njezinim zagovorom i uz Njezino vodstvo naš rad bio isključivo usmjeren na veću slavu Božju.

Naše će se aktivnosti nastaviti odvijati u tri glavna pravca:
- djelovanje kao komunikacijski i reprezentacijski kanal za tisuće lokalnih skupina vjernika privrženih tridentskoj misi,
- pružanje praktične pomoći, u mjeri u kojoj je to moguće, skupinama koje žele pokrenuti ili održati slavljenje izvanrednog oblika rimskog obreda,
- razvijanje i sve detaljnije izlaganje argumenata za obranu tradicionalne liturgije, kako nam omogućuje naša uloga laika.
Očito je da su ta tri poslanja međuovisna, i svaki pojedinačni projekt koji vodimo pridonosi njihovome razvijanju.

Napokon, spomenuli ste 2017., godinu desete obljetnice proglašenja motuproprija Benedikta XVI., no to je i 50. obljetnica održavanja prve opće skupštine FIUV-a. Nećemo se zaustaviti na slavljenju tih obljetnica, već ćemo nastojati uprijeti pogled u 10 i 50 godina koje su pred nama. Liturgijski je mir daleko od uspostavljanja i ne smijemo prestati moliti i raditi s tim ciljem.

2- Tijekom svojega se pontifikata papa Benedikt XVI. trudio skrenuti pozornost vjernika i Crkve na središnje mjesto Krista u liturgiji i, posljedično, na središnju ulogu liturgije u životu katolika. Izniknule su brojne nove liturgijske inicijative koje su popratile taj pokret “reforme reforme” (s pripadajućim konferencijama, hodočašćima, internetskim stranicama, knjigama i sl.): kako FIUV gleda na te inicijative?

Felipe Alanís Suárez: U načelu smo prirodno naklonjeni svemu što se poduzima da bi se naglasila središnja uloga Krista, a ne čovjeka, i to ne samo u liturgiji, već u cijelome životu Crkve. Kada je riječ o tzv. pokretu “reforme reforme”, iskustvo pokazuje da se često slažemo u činjenici da u samoj strukturi novog reda mise (Novus Ordo) prepoznajemo korijen problema s kojima se susrećemo. Nije problematičan samo ars celebrandi – koji varira od župe do župe, ali i od pape do pape, kako dobro pokazuje usporedba slavljenja liturgije kod triju posljednjih papa – već i neki intrinzični aspekti Misala iz 1970.

Općenito govoreći, čini se da se reforma reforme zasniva na činjenici da je liturgija naslijeđe, a ne kreacija, što je načelo koje članovi tradicionalnog pokreta očito dijele. Prijedlog novih praksa ili novih obreda za izlazak iz krize mogao bi rezultirati samo novim neuspjehom. Jedino moguće rješenje krije se u ublažavanju i umanjivanju promjena proizašlih iz reforme ponovnim uvođenjem elemenata koji se nalaze u izvanrednom obliku liturgije poput kanona na latinskom jeziku, slavljenja ad orientem, gregorijanskih napjeva, vraćanja svetog karaktera svetišta i sl.

Ipak, većina tih primjera vraćanja tradicionalnih elemenata posve očito ne odgovara duhu nove mise koji je istovremeno minimalističan, ali i poput kutije pribora s uputom “Uradi sam” za celebranta kojemu ostavlja mnoštvo izbora. Što je još gore, problem s novim misalom jest taj da ga se nitko ili gotovo nitko ne pridržava! Ako nešto možemo naučiti iz posljednjih 50 godina, to je zasigurno to da se pridržavanje rubrika nažalost ne postiže dekretima. Značajan je podatak da se do danas nije uspio razviti nijedan pokret za obranu novog reda mise slavljenoga prema općim uputama iz rimskoga misala, kao da je osuđen na neprestano mijenjanje, od promjene do promjene. Danas možemo ustvrditi da cijela Crkvena hijerarhija smatra da je svaka varijacija prihvatljiva pod uvjetom da odgovara nekom pastoralnom izgovoru.

Što bismo, zapravo, mogli očekivati od reforme novog reda mise? Novu reformu kroz nekoliko godina?

Osim toga, čim se elementi koji bi omogućili vraćanje Krista u središte nove mise odnose na izvanredni oblik liturgije, ne čine li se pukim nostalgičnim odrazom svjetla koji svijetli drugdje? Čemu ponovno uvoditi, primjerice, slavljenje ad orientem, molitve u podnožju oltara i rimski kanon kada svi ti elementi postoje u tradicionalnoj misi? Ona ostaje: nepromijenjena, trezvena, vječna, objavljena, poštovana i posvećena. Neće se promijeniti. To nije želja, nego konstatacija.

Ukratko, rekao bih da cijenimo napore koje predstavlja “reforma reforme”. To je časno, ponizno i često vrijedno nastojanje, ali nastojanje kojemu prijeti opasnost da ostane samo privremen lijek dokle god se njime ne može postići ništa drugo doli stvaranje nove liturgije. Nasuprot tomu, izvanredni oblik liturgije, koji nije pod utjecajem nijednoga intelektualnog pokreta, može se pohvaliti svojom sakralnošću, poviješću i svojim vlastitim pravom, kao i snažnim pastoralnim karakterom, čemu svjedočimo posvuda u katoličanstvu, gdje god se slavi. Normalizacija njegova slavljenja u svakodnevnome životu Crkve najsigurniji je put kojim će se Krist vratiti u središte liturgijskoga života Crkve.

3 – Zahvaljujući hvalevrijednom radu Josepha Shawa, predsjednika društva Latin Mass Society, FIUV je objavio gotovo 30 pozicijskih dokumenata o liturgiji i njoj bliskim temama. Koji Vam se od tih dokumenata čine najznačajnijima?

Felipe Alanís Suárez: Ti pozicijski dokumenti izvanredan su doprinos cijelome tradicionalnom pokretu. Osobno smatram najznačajnijima one o ministrantima (PD br. 1), o tišini u liturgiji (PD br. 9) i o muškarcima i izvanrednom obliku liturgije (PD br. 26), vjerojatno zato što artikulirano iznose razloge koji su u podlozi moje privrženosti tradicionalnoj misi. Uvjeren sam da su mnogi čitatelji tih članaka u njima našli konkretne i argumentirane elemente kojima mogu objasniti svoju privrženost izvanrednom obliku liturgije. Zasad još ne postoje njihove francuske inačice [neki se hrvatski prijevodi mogu pronaći na stranicama Tradicionalna misa i Blog jednog farizeja, nap. prev.], no pozivam sve vaše čitatelje koji znaju engleski da ih pročitaju na našoj internetskoj stranici.


Misa koju je organizirala udruga Una Voce Kuba.


II – Razmišljanja Paix liturgiquea

1) Međunarodni karakter FIUV-a jedna je od njegovih glavnih značajki koja također jasno pokazuje univerzalnost tradicionalne mise: danas FIUV okuplja 41 udrugu na svim kontinentima od Kube, preko Japana i Nigerije do Latvije. Jedna od tajni dugovječnosti Međunarodnoga saveza Una Voce jest ta da svaki njezin član zadržava vlastiti identitet, raspored aktivnosti i prioritete. Posljednjih su godina u razvoju saveza Una Voce podjednako prednjačile stare komunističke zemlje (Rusija Bjelorusija i Latvija), kao i one latino-američke, pri čemu je Kuba bila simbol te sve univerzalnije liturgijske renesanse.

2) Vrlo je dobro što Felipe Alanís Suárez inzistira na ponudi didaktičkih materijala, argumenata i praktične pomoći skupinama koje pokreću slavljenje tradicionalne mise. Budući da od 2007. godine pratimo razvoj primjene motuproprija Summorum Pontificum u Francuskoj, dobro nam je poznato koliko zainteresirani čeznu za upućivanjem i informacijama. To još više vrijedi za zemlje u kojima cijeli posao tek treba napraviti: od prevođenja tekstova koji se odnose na primjenu motuproprija do prijevoda proprija nedjeljne mise. Kako je rekao Felipe Alanís Suárez: “liturgijski je mir daleko od uspostavljanja i ne smijemo prestati moliti i raditi s tim ciljem”. U tom smislu FIUV daje primjer kroz pozicijske dokumente o misalu iz 1962. godine koje objavljuje pod vodstvom Josepha Shawa, oca mnogobrojne obitelji, predsjednika vrlo aktivnoga britanskog društva Latin Mass Society i profesora na Oxfordu. Ti su pozicijski dokumenti dragocjen izvor za produbljivanje znanja o bogatstvu i specifičnostima tradicionalne liturgije.

3) Razmišljanja Felipea Alanísa Suáreza o “reformi reforme” čine nam se posve točnima. S pravom je procijenio da je taj pokret, pod vodstvom hrabrih svećenika i prelata na terenu, sam po sebi dodatni dokaz “tvorničkih grešaka” nove mise. Postoji velika opasnost da ponovno uvođenje elemenata stare liturgije u novu liturgiju bude puko utješno rješenje, budući da su ti elementi po svojoj naravi toliko suprotni duhu i etosu nove mise. Tim više što će ponovno uvođenje takvih elemenata po svojoj prirodi biti provizorno, osim što će možda pridonijeti izradi novog misala, a to ne bi samo bilo malo vjerojatno, već i posve beskorisno sve dok se Crkva ponovno ne vrati pravom smislu liturgije.