Paix liturgique

Odredbe motuproprija Summorum Pontificum bile su odredbe mira. Tim dokumentom, koji je u potpunosti atipican iz gledišta liturgijskih propisa, iznašao se ucinkovit odgovor za situaciju koja je takoder bila atipicna. Naime, pronašao se modus vivendi izmedu stare i nove liturgije priznavanjem prava svakoga svecenika zapadnog obreda na ritus antiquior i stvaranjem uvjeta za njegovu javnu primjenu. Namjera motuproprija bila je liturgijski umiriti Crkvu koja je sve više srljala u krizu.

Medutim to je pravo, koje je konacno priznato, bilo nepodnošljivo ljudima koji su došli na vlast 2013. Medu njima danas prevladava mišljenje da bi taj dokument trebalo, ako ne ukinuti, temeljito prekrojiti kako bi izgubio svoju bit. Po njihovu mišljenju misa iz vremena prije Drugog vatikanskog sabora u najbolju se ruku može tolerirati, i to uz jaku kontrolu.

Njihova ideološka forma mentis dovodi do toga da „laka srca“ – da se poslužimo rijecima kojima je Émile Olivier, predsjednik francuske vlade, 1870. godine poslao Francusku u rat (uz sve posljedice koje su nam poznate) – preuzimaju odgovornost za povratak liturgijskih neprijateljstava. Zbog njih postoji velika opasnost da cemo se naci u situaciji nalik onoj iz godina nakon Koncila, i to u gorim uvjetima po Crkvu kao instituciju.

Slavljenje tridentske mise – teško osvojeno pravo

Trebamo biti posve svjesni da je rimski zakonodavac pod pritiskom otpora koji nije bilo moguce ugušiti postupno (prvo 1984. s pismom Quattuor abhinc annos, zatim 1988. motuproprijem Ecclesia Dei te 2007. motuproprijem  Summorum Pontificum) poceo tumaciti primjenu misala iz 1969. neobaveznom.

I prije toga su u Francuskoj, ali i diljem svijeta, župnici nastavljali nepokolebljivo slaviti tradicionalnu misu. U isto su vrijeme na mnogim mjestima nicale „divlje“ kapelice jer su sankcije koje su neki biskupi nametali samo još više poticale širenje takvih misa. „Divlje“ su kapele postale još brojnije kada su mladi svecenici koje je formirao i zaredio mons. Lefebvre poceli obavljati svoju svecenicku službu, i to podjednako u neovisnim kucama osnovanima s ciljem primanja svecenickih kandidata, kao i u prostorima koja su u gradovima ili na selu uredivana za liturgijska slavlja, cesto vrlo rudimentarno.

Nakon suspenzije a divinis mons. Lefebvrea iz 1976. godine njegovo je djelovanje postalo vrlo prepoznato. Nakon toga dogadaja uslijedio je još jedan – miroljubivo zauzimanje Crkve Saint-Nicolas-du-Chardonnet u Parizu od strane mons. Ducauda-Bourgeta i vjernika okupljenih oko njega, koji su onamo ušli jedne nedjelje i nikada nisu izašli. Na slican nacin 10 godina kasnije, 1986., nedaleko Versaillesa, župljani tradicionalne župe Saint-Louis du Port-Marly koji su istjerani iz svoje crkve, radi cega su joj prethodno zazidana vrata, kroz ta ista vrata jednostavno provalili i ponovno zauzeli crkvu. I danas se ondje nalaze.

Povijesna anketa IFOP-a (Francuskoga zavoda za javno mnijenje) iz 1976. koju je objavio lionski dnevnik Le Progrčs, pokazala je da 48% katolika koji redovito odlaze na misu smatra da je Crkva otišla predaleko s reformama te da ih je 35% i dalje za misu na latinskom. Daljnje ankete koje je u Francuskoj i diljem svijeta do danas prove Paix liturgique iznijele su na vidjelo jednu ocitu tendenciju: dobar dio, a ponekad i vecina prakticnih vjernika, traži da se tradicionalna misa slavi u njihovim župama.

Nadalje, povoljna psihološka klima koja je nastala motuproprijem Benedikta XVI. te kontinuirani rast ustanova specijaliziranih za tradicionalnu liturgiju, Bratstva sv. Pija X. i ustanova pod povjerenstvom Ecclesia Dei osnovanih od 1988., doveli su do stalnoga porasta broja lokacija na kojima se slavi tradicionalna misa u svijetu. Od 2007. do 2017., primjerice, ta brojka se udvostrucila.

Rijec je o paradoksu koji su primijetili sociolozi religije, poput francuske Daničle Hervieu-Léger: tradicionalni pokret suprotstavio se koncilskoj struji onako kako se prividno „moderni“ proces suprotstavlja autoritetu. Reakcija tradicionalista ima neka obilježja koja bi se danas nazvala „populizmom“ jer oni osporavaju legitimitet „elita“ koje usvajaju nove stavove koji nastaju u njihovom „elitistickom“ balonu. Drugi je paradoks taj da je tradicionalni pokret od svojih pocetaka zasnovan na djelovanju laika (koji podržavaju pa i „stvaraju“ svecenike kroz specijalizirane ustanove) koji odbacuju smjernice Drugoga vatikanskog koncila kojima je zapravo cilj „promicati laikat“! Možemo cak dodati da je Crkva zapadnog obreda od Koncila prestala biti tridentska, a brigu za tridentinizam – koji je po svojoj biti hijerarhijski – danas su preuzeli obicni, mali ljudi. Teološki, a ne sociološki gledano, rijec je o zacudujucem i providonosnom budenju sensus fidelium, vjerskog instinkta vjernika, koji kroz lex orandi svim snagama brane izražavanje nauka o euharistijskoj žrtvi, stvarnoj prisutnosti, hijerarhijskom svecenstvu i, opcenitije govoreci, o transcendenciji otajstva rijeci „Ovo cinite meni na spomen“!

Neugušiva sposobnost za otpor

Pred opasnošcu koja se danas javlja možemo pokušati procijeniti postojece snage sagledavanjem francuske situacije, koja dakako nije posve jednaka onoj u drugim dijelovima Crkve, ali koja je za to podrucje simptomatska.

„Službena“ Crkva danas nema više ništa sa cvrstim aparatom koji je bila u prvim desetljecima nakon Koncila. Slabokrvna je zbog malog broja svecenika i redovnika, a i broj bogoslova, pa cak i bogoslovija, u stalnom je padu. Vjernici koji odlaze na mise sve su stariji i sve raštrkaniji po crkvenim ladama, i bez primjene epidemioloških mjera. Logicno je da je sve to popraceno katastrofalnim financijskim stanjem u nemalenom broju biskupija. Tomu treba pridodati i posljedice onoga što se naziva „zdravstvenom krizom“ zbog koje je nestalo otprilike 30% od preostalih župljana. Zbog dugih stoljeca prisutnosti katolicanstva, ono se još uvijek smatra bitnom sastavnicom društva, ali današnja je stvarnost posve ogoljena pred našim ocima – katolicanstvo je gotovo nestalo iz javne sfere.

Suprotno tomu tradicionalni svijet predstavlja „iznimku“ u Crkvi, napose iz motrišta svecenickih i redovnickih zvanja cije brojke nalikuju onima iz razdoblja prije 1965. Brojne mlade osobe, koje uopce nisu doživjele koncilske sukobe, danas se spontano okrecu prema tradiciji. Na tradicionalnim nedjeljnim misama pastva je brojna, a prosjek godina nije velik. U tradicionalnoj galaksiji, i na planu liturgijskog života i u smislu njezine „plodnosti“ zvanjima, sve se odvija kao da se Drugi vatikanski koncil nije održao. U njoj se vjeronauk poucava kao nekada, na vrlo strukturiran nacin, i postoji velika mreža škola koje osiguravaju dobar prijenos vjere, prakse i navika kršcanskog života. Osim toga, granice tradicionalnoga svijeta miješaju se s „konzervativnijim“ dijelom Crkve (koji cine zajednice poput one svetog Martina (Communauté saint Martin) ili Emanuela (Communauté de l'Emmanuel), itd.) cija se vitalnost s jedne strane može objasniti njihovom „razlikom“ u odnosu na službene stavove, a ta se razlika upravo više ili manje nadahnjuje otporom tradicionalnih zajednica.

Dakako, uspjeh ima i svoje nalicje. Generacijska obnova je doduše osigurana, ali u svijetu koji je krajnje sekulariziran to se ne dogada bez gubitaka, a u usporedbi s nužno vrlo militantnim okolnostima razdoblja nakon Koncila, tradicionalni svijet danas se možda cini etabliranijim nego što je nekoc bio. Ipak, pokazuje se da se akcije i pritisci kojima se želi održati stecena prava i postici još veca mogu organizirati bez teškoca. Pritom društvene mreže u ovom, kao i drugim slucajevima predstavljaju znacajnu pomoc u izražavanju galaksije koja je „nekonformisticka“.

U takvim bi uvjetima u Crkvi danas u bilo kojem trenutku moglo doci do eksplozije nezadovoljstva slicne pokretu „žutih prsluka“. Ali sa sljedecom bitnom prednošcu: u katolickim stvarima nauk i praksa za kršcanski su puk usredotoceni na slavljenje nedjeljne mise. Da bi se misa slavila, dovoljan je svecenik koji ce je izgovoriti i vjernici koji ce joj pribivati, a da ih u tome zapravo nitko ne može sprijeciti. Upravo se to dogadalo nakon 1965., a posebno nakon 1969. – tridentske mise nastavile su se slaviti kao da se ništa nije dogodilo. Nizale su se prijetnje, protivljenja pa cak i progonstva, ali ništa se nije promijenilo. Svecenici i vjernici i dalje su „cinili ono što je Crkva uvijek cinila“, kako je volio reci mons. Lefebvre.

Jedna nedavna cinjenica vrlo je instruktivna. Kada su biskupi iz Francuske i drugih zemalja poceli slijepo primjenjivati „epidemiološke mjere“ nametnute od svojih vlada i zabranili pricest na usta, dio vjernika koji ima poštovanje prema tome sakramentu napustio je „obicne“ crkve i otišao dostojno primati svetu euharistiju na tradicionalnu misu. Zbog toga se od pocetka zdravstvene krize broj sudionika na tradicionalnim misama udvostrucio na vecini lokacija gdje se one slave!

***

Poznata je cuvena recenica svetog Jeronima, koji je u 4. stoljecu rekao: „Zaspao bijaše svijet, a kad se probudio, vidio je da je sav arijanski“ nakon što je velik dio Crkvene hijerarhije prihvatio herezu. Ipak, brojni su vjernici ostali privrženi kristološkom nauku Nicejskoga koncila. Nismo li gledali i ne gledamo li i danas da se slicna situacija ponavlja? No sposobnost pružanja otpora „na terenu“, koju po prirodi stvari nije moguce ugušiti, nece iskljuciti prosvjede i snažne akcije koje se vec ozbiljno planiraju u razlicitim dijelovima svijeta.