Newsletter 35 objavljen dana 5 svibanj 2016

IZVANREDNI OBLIK LITURGIJE U INDONEZIJI

Slavljenje tradicionalne liturgije cesto se, sasvim pogrešno, doživljava kao europsku pojavu, ako ne i iskljucivo francusku. U stvarnosti, medutim, katolicka tradicija po svojoj definiciji nema granica. Iako je prije 2007. godine bila raširena po cijelome svijetu (što je pokazivala prisutnost Bratstva sv. Pija X. na svim kontinentima), daleko je veci zamah – pod nazivom „izvanredan oblik rimskog obreda“ – doživjela nakon objave motuproprija Benedikta XVI.

Ovoga vam mjeseca donosimo razmišljanje o prvoj muslimanskoj zemlji na svijetu, Indoneziji, gdje se, medutim, redovito slavi latinska i gregorijanska liturgija. To je primjer koji nas potice na razmišljanje.





I – Aktualno stanje

Indonezija ima više od 250 milijuna stanovnika, vecinom muslimana (87.2% prema jednom istraživanju iz 2010.). To je, dakle, najmnogoljudnija zemlja s muslimanskom vecinom, ispred Pakistana i Indije. Tri stoljeca nizozemske prisutnosti ostavila su vrlo malo mjesta katolicanstvu, koje su, medutim, u to podrucje pocetkom XVI. stoljeca donijeli portugalski misionari. Rimskih je katolika danas ondje svega 3%, što je ipak nešto više od 7 milijuna osoba.

No Crkva je prisutna u cijelom indonezijskom arhipelagu i u svim etnickim skupinama. Organizirana je u 37 biskupija i ima jednoga kardinala, nadbiskupa emeritusa Jakarte, mons. Juliusa Darmaatmadju, isusovca. Kao gotovo posvuda drugdje, i ondje je tradicionalna misa gotovo u potpunosti dokinuta koncilskim reformama. Ipak, danas se redovito slavi u barem tri biskupije: u gradovima Bandungu, na otoku Javi, Pontianaku, na otoku Borneo, i glavnome gradu Jakarti. Nedavno je i cetvrto mjesto gdje se slavi tradicionalna misa ugledalo svjetlo dana, i to u sultanatu Yogyakarti (na otoku Javi).

Informiranje o tako dalekoj zemlji i kulturno razlicitoj zemlji nije lako.

Zahvaljujuci prije svega stranici Populus Summorum Pontificum na Facebooku, koja je posvecena medunarodnom hodocašcu Summorum Pontificum u Rim (i ima više od 21 000 sljedbenika), mogli smo dobiti potvrdu o slavljenju tradicionalne liturgije u Indoneziji i stupiti u kontakt s njezinim promicateljima, mahom vrlo mladim ljudima. Nedavno je na istoj stranici objavljeno nekoliko fotografija s misa slavljenih u Indoneziji, a na kojima se vide brojne mlade osobe, žene glave prekrivene velom, ministranti i clanovi zbora. Neke od tih fotografija nalaze se i u ovome tekstu.

Kada je rijec o tradicionalnim zajednicama, Bratstvo sv. Pija X. ondje je 2003. godine pokrenulo misiju zahvaljujuci kojoj je uspostavljeno stabilno, ali povremeno slavljenje mise za dvadesetak vjernika. Kako bismo bolje razumjeli ondašnju situaciju, dali smo sve od sebe i proucili izvore koje je danas moguce pronaci na internetu i društvenim mrežama.

Kako su nam vjernici objasnili, stajališta biskupa razlikuju se od jedne biskupije do druge. Tako se u Jakarti crkvena hijerarhija nije nikada udostojala odgovoriti na pisma vjernika s molbom za slavljenjem mise, kao ni na njihove telefonske pozive i zahtjeve za audijencijom? Zbog toga su svecenici koji ondje slave tradicionalnu misu cesto strani misionari, a vjernici opcenito izbjegavaju objavljivati informacije o misama kako ne bi uzbudili dijecezanske duhove. U Bandungu, gdje se misa slavi jednom mjesecno, biskupov je pristanak dobiven 2009. godine, dok u Pontianaku sâm nadbiskup emeritus, mons. Hieronymus Herculanus Bumbun, kapucin, slavi tradicionalnu misu.

Iako su isusovci – koji u Indoneziji imaju snažan utjecaj, kao i na Filipinima – ondje dosta djelovali protiv motuprorpija (2007. godine kardinal Darmaatmadja, tada još uvijek nadbiskup Jakarte, nije se libio izjaviti da se Summorum Pontificum u njegovoj biskupiji ne primjenjuje), u svojem su casopisu Hidup (indonezijski „život“) svejedno motupropriju posvetili clanak u listopadu 2011. Cilj toga clanka, dobro pedagoški napisanog, ocito je bio ugasiti znatiželju koju je medu vjernicima izazvao tekst Benedikta XVI. U njemu se cak nalazi ovaj nevjerojatan navod: da je motuproprij... samo „privatna inicijativa” pape u kojoj se on služi svojim autoritetom kako bi objavio „istinu u koju vjeruje” – dok je to, sasvim suprotno, cin koji papa smatra toliko važnim da ga kao Kristov namjesnik „vlastitom pobudom” (lat. motu proprio) donosi osobnom odlukom. Nakon realnog iznošenja modernih liturgijskih odstupanja i objašnjavanja kakvo je bogatstvo izvanredni oblik liturgije, u casopisu se svejedno zakljucuje da „mnoge skupine i istaknuti pojedinci u Crkvi gledaju na tu misu s neodobravanjem” jer inzistiranje na jedinstvu može dovesti do „stvarne opasnosti od sukoba i neslaganja”. Na kraju se uvodenje izvanrednog oblika u župe ocjenjuje „mnogo kompliciranijim” od onoga što se o tome navodi u papinu tekstu zato što se u pastoralu ne mogu „zanemariti psihološki, sociološki, antropološki i politicki aspekti” takve mjere.

Svejedno se cini da takvo više ili manje otvoreno neprijateljstvo jednog dijela indonezijske katolicke hijerarhije prema tradicionalnoj liturgiji ima samo ogranicen ucinak na vjernike, napose mlade, kao što i pokazuju fotografije u ovome tekstu. U Bandungu je navodno medu promicateljima primjene motuproprija Summorum Pontificum cak i necak kardinala Darmaatmadje.



II – Razmišljanja Paix liturgiquea

1) Kao manjina unutar manjine, indonezijski katolici koje privlaci tradicionalna liturgija pokazuju – kako je cesto slucaj u takvim situacijama – veliku solidarnost medusobno, ali i s velikom obitelji Summorum Pontificum. Ono malo resursa kojima raspolažu – nedavno su, primjerice, preko interneta tražili svijecnjake za oltar – kompenziraju velikom odlucnošcu i entuzijazmom.

2) Onima koji žele dodatno ograniciti pitanje liturgije i tradicionalne liturgije na neko geografsko podrucje ili društvenu kategoriju indonezijski primjer jasno proturjeci. Upravo je sveopcoj Crkvi Benedikt XVI. želio vratiti uporabu latinske i gregorijanske liturgije i sveopca je Crkva ta koja tu liturgiju postupno ponovno otkriva. Iako napori francuskih laika koji se zalažu za slavljenje mise cesto imaju velike zasluge – sjetimo se vjernika iz Dunkerquea koji su preživjeli sedam godina lutanja dok se naposljetku nisu izborili za adekvatnu primjenu motuproprija – što reci o naporima vjernika iz Bandunga ili Pontianaka? Oni nemaju hodocašce u Chartres gdje bi se napunili nadom, niti opatije Fontgombault ili Barroux kamo bi se išli duhovno obnoviti, kao ni zajednice Ecclesia Dei kojima bi se obratili za savjet i pomoc. Ništa osim vjere, kanonskog prava i interneta na koje se oslanjaju u svojim nastojanjima koja tek malobrojni razumiju, a klerici gledaju s neodobravanjem.

3) „Mnoge skupine i istaknuti pojedinci u Crkvi gledaju na tu misu s neodobravanjem” jer inzistiranje na jedinstvu može dovesti do „stvarne opasnosti od sukoba i neslaganja”: želja za obredom katolickog jedinstva dovodi do opasnosti od podjela... To opažanje iz casopisa indonezijskih isusovaca vrlo je karakteristicno i naglašava bit problema, koja je ideološka: s jedne strane postoji takozvano jedinstvo oko neshvatljivoga novoga obreda s mnogo oblika, a s druge tradicionalno katolicko jedinstvo oko rimske mise koja je stara više od tisucljeca. Jedinstvo more romano (lat. na rimski nacin) ugrozilo bi „jedinstvo” inovatora. Te su primjedbe mogle biti objavljene u bilo kakvom biskupijskom listicu osrednje kvalitete! Zadnjih 50 godina odredenim pojedincima koji ne govore ni o cemu drugome osim o inkulturaciji, prilagodbi i diferencijaciji ne smeta što neprestano ponavljaju iste fraze od jedne biskupske konferencije do druge. Šire se iste predrasude i iznose isti argumenti da bi se sprijecilo uspostavljanje istinskoga mira u našim župama.

4) Hvala Bogu, od Portorika do Jakarte vjernici poticani osjecajem za vjeru uspijevaju na podrucju liturgije i vjeronauka unatoc svemu i svima održati prijenos, što je drugo ime za tradiciju. Obratimo pozornost na cinjenicu da je taj pokret prije svega plod rada laika i obitelji. Željeli mi to ili ne, „promicanje laikata” za koje se zalagao II. vatikanski sabor donijelo je divne plodove koje cuvari „duha Koncila” nisu ocekivali: zadržavanje tradicionalne liturgije i tradicionalnoga vjeronauka. Najzamjetljivije ostvarenje dekreta Apostolicam Actuositatem o apostolatu i ulozi laika u Crkvi jest pojava zajednice vjernika Summorum Pontificum.