RAZGOVOR S VLČ. CLAUDEOM BARTHEOM O UVOĐENJU IZVANREDNOG OBLIKA LITURGIJE U ŽUPE
Newsletter 34
Isprintati PreporučitiPartagez sur TwitterPartagez sur Facebook

 
 
Krajem studenoga 2015. u izdanju L'Homme nouveau (fr. Novi čovjek) objavljena je brošura o različitim oblicima bogoslužja koje omogućuje izvanredni oblik rimskog obreda. Predgovor brošure napisao je vlč. Claude Barthe, kapelan međunarodnoga hodočašća Summorum Pontificum (1).

U isto smo vrijeme objavili izvještaj o vrlo zanimljivom i originalnom predavanju koje je vlč. Milan Tisma održao u sklopu prvoga kongresa Summorum Pontificum u Čileu. Iskoristili smo tu podudarnost kako bismo zamolili vlč. Barthea da točku po točku komentira svjedočanstvo vlč. Tisme i na taj način kaže nešto više o sredstvima koja su na raspolaganju svećenicima na službi u župama koji žele obogatiti svoju svakodnevnu i nedjeljnu liturgiju u duhu motuproprija Benedikta XVI.



Vlč. Claude Barthe.

1) Povrat osjećaja za sveto je prva točka o kojoj je govorio vlč. Tisma u svojem predavanju. To samo po sebi nije ništa novo jer postoje brojna svjedočanstva u kojima vjernici i svećenici objašnjavaju da njihov interes za izvanredni oblik rimskog obreda proizlazi iz dubokog osjećaja za sveto koji u njemu pronalaze. Međutim, kako bi opravdao svoje primjedbe, vlč. Tisma upotrijebio je izraz "mysterium tremendum et fascinans" koji je svojedobno iznio luteranski teolog Rudolf Otto. Iznenađuje li Vas ta referenca?

Vlč. Claude Barthe: Osvrtanje na djelo Rudolfa Otta Sveto; o racionalnom u ideji božanskog (2006, Scarabeus), u kojem se sveto analizira kao ono što istovremeno pobuđuje strepnju (tremendum) i očarava (fascinans), zanimljivo je po tome što omogućuje da se ispravi moderna težnja koja ide za tim da se iz liturgiji izbriše sve ono je transcendentno i da se Bog kojem se obraćamo svedi na predmet po našoj mjeri. No treba biti svjestan obiju krajnosti: Bog je po naravi neshvatljiv – ne može ga se shvatiti u Njemu samome – a ipak nam se priopćava kroz objavu i Utjelovljenje Riječi – Emanuela, Boga koji je s nama i koji je postao jednim od nas. Sveti Toma Akvinski u Sumi protiv pogana objašnjava da je vrhovna "prikladnost" Utjelovljenja upravo ta da nam omogućava da shvatimo kako je pristup vječnoj sreći, koja se sastoji u tome da se naša duša ujedini s onim što je beskrajno nadilazi, moguća zato što se Bog sjedinio s našim čovještvom. Čovještvo Isusa Krista, posve blisko i gotovo opipljivo u Crkvi, uranja nas u nedokučiv ponor božanstva koje je ujedinjeno s Njegovim čovještvom i koje se daje naslutiti u čudima koja stvara, kao što su opraštanje grijeha i euharistijska transsupstancijacija.


2) Prema mišljenju vlč. Tisme liturgija prestaje biti epifanija (očitovanje) Božje slave i savršene svetosti ako joj oduzmemo značajke otajstva, slažete li se s time?

Vlč. Claude Barthe: U potpunosti se slažem. Vlč. Tisma s pravom govori o svođenju božanskoga na puku čovječnost, vjere na puku racionalnost, što je vidljivo u današnjem bogoslužju u kojem je pristup transcendentnom na neki način površan. Takva liturgija koja prije svega želi biti "bliska ljudima" na kraju nikoga više ne zanima, do te mjere da ljudi više neće kročiti u crkvu. Paradoksalno je da istinska bliskost, koju ispravno shvaćena liturgija uspostavlja između čovjeka i Božje bliješteće svetosti, prolazi kroz osjećaj apsolutne udaljenosti. Njemački romanopisac Martin Mosebach to dobro pokazuje u svojoj knjizi Rimska liturgija i njezin neprijatelj – Krivovjerje bezobličja (Verbum, 2011). U njoj navodi da je liturgiji svojstven paradoks činjenica da ona otkriva i objavljuje otajstvo pokrivajući i skrivajući ga. Liturgija skriva prisutnost beskonačnog i nedokučivog Boga velom poštovanja, formi i obreda, i na taj način ga istovremeno objavljuje i pomaže dušama istinski doprijeti do Njegove prisutnosti. To je epifanija koja skriva kako bi bolje obznanila.
Razumije li se posvećenje kruha, izgovoreno na narodnom jeziku i na stolu smještenom u sredini, okruženom vjernicima, koji ćemo ubrzo primiti u ruku za pričest, bolje u vjeri od posvećenja u istočnoj liturgiji, pjevanog u oblacima tamjana na tajanstvenom svetom jeziku, iza vela koji čine vrata ikonostasa? Već postavljanjem pitanja dajemo odgovor: u prvom slučaju mislimo da sve razumijemo, a ne razumijemo ništa, zato što blizina koja se uspostavlja banaliziranom liturgijom uvelike otežava pravi susret u vjeri. S druge strane, sveta udaljenost koju uvodi liturgija svetog Ivana Zlatoustog istinski približava dušu Bogu. Liturgija je poput bliješteće tame u kojoj je Mojsije primio božansko otkrivenje, istodobno tamna i bliješteća. Ili je pak poput "svijetlog oblaka" koji je "zasjenio" tri učenika koji su svjedočili Gospodinovu Preobraženju (Mt 17: 5).
Da ponovno uzmem primjer "rođenja" Presvetoga usred mise, tijekom pretvorbe: klečanje, poklecanja, plamen svijećnjaka, tamjan, zvona, svete tkanine (poput tjelesnika i vela, nap. prev.), dragocjeno posuđe u koje se polaže presveti sakrament (kalež, ciborij), sveti stol pred kojim klečimo s rukama pod bijelim prekrivačem da bismo primili hostiju na usta, veličanstveno svetohranište kamo će se staviti sveta hostija – sve nas to udaljava u poštovanju i klanjanju i istovremeno približava podržavajući naš čin vjere.


3) Vlč. Tisma smatra da župnici imaju dužnost raditi na pomirenju vjernika svim raspoloživim liturgijskim sredstvima, počevši od redovite ponude izvanrednog oblika liturgije. Gledajući iz francuske perspektive, nije li ta tvrdnja, koju ne bismo sami bolje znali formulirati, samo pusta želja?

Vlč. Claude Barthe: To je u svakom slučaju dobro nastojanje, kao ono na kojem radi Paix liturgique, koji ne možemo ga dovoljno pohvaliti za to. U Francuskoj je, istina, svećenika koji razumiju tu dužnost još uvijek premalo, ali njihov broj raste. Jedno mi vlastito iskustvo dopušta da spomenem ideju nadahnutu blagdanom Božića. Naime, u mnogim francuskim župama misa na Badnjak slavi se u 9 ili 10 sati navečer, kada padne mrak. Ništa ne sprječava svećenika da sâm slavi ili da zamoli upućenoga svećenika, člana neke zajednice privržene tradicionalnoj liturgiji, da slavi tu misu u izvanrednom obliku. Da to učini, bio bi iznenađen brojem pridošlih ljudi, uključujući i župljane koji obično odlaze na misu u redovnom obliku.
Općenitije govoreći, župnici se ne bi trebali ustručavati pozivati svećenike upoznate s izvanrednim oblikom mise koji bi im, osim slavljenja tradicionalne mise, također mogli pomoći s ispovijedima, pohodima bolesnicima i sprovodima, a istovremeno bi radili i na pomirenju među svećenicima.


4) Nakon citiranja Rudolfa Otta, vlč. Tisma spomenuo je još jednoga Nijemca, msgr. Klausa Gambera, da bi uveo pojam koji se rijetko rabi u tradicionalnome svijetu, a to je činjenica da je liturgija "mala domovina" katolika i da im je ona oduzeta, čime su vjernici u liturgijskom smislu ostali bez utočišta. Nije li to jedan od razloga, o kojem se rijetko tako jasno govori, sve veće prisutnosti onoga što sociolozi nazivaju identitetskim katoličanstvom?

Vlč. Claude Barthe: Da, msgr. Gamber izrazio je žaljenje što su katolici lišeni svoje "male domovine" jer u novome obredu, koji je maksimalno razdrobljen, ona više ne postoji. Kad sam bio dijete, ponekad sam s obitelji išao u Španjolsku, koja nije bila daleko od mjesta gdje smo živjeli. Zaustavili bismo se u bilo kojem gradu ili selu i išli na nedjeljnu misu i bili smo na istoj misi kao i onoj koju smo poznavali iz svoje župe. Nekako smo sve razumjeli... osim propovijedi na španjolskom. Katolici širom svijeta, ma gdje su išli na misu, imali su osjećaj da su posvuda kod kuće. U vrijeme liturgijske reforme govorilo se, ne još o globalizaciji, nego o "globalnom selu". Doista je nevjerojatno da tvorci nove liturgije nisu razumjeli da liturgija već sadrži univerzalnu vezu i da otvara vrata Grada koji pokriva čitav svijet, a upravo je to globalno selo katoličke liturgije. Nadalje, dok je sekularizacija već postizala značajan napredak, u kojem je katoličanstvo u Global Villageu svakim danom postajalo sve čudnijom pojavom, da su promatrali prave "znakove vremena", mogli su vidjeti da katolici više nego ikada trebaju obiteljski dom u kojem bi se okupljali.
Ako identitetsko katoličanstvo, u rasponu od SSPX-a do Zajednice sv. Martina, danas doista privlači praktične vjernike i zvanja, to je zato što nudi tradicionalni obred ili obred s tradicionalnim elementima koji na opipljiv način pruža iskustvo zajednice vjere i pripadnosti familiae Christi (Kristovoj obitelji). Uporaba latinskoga tu ima veliku ulogu. Molitva i pjevanje na svetom jeziku rimske Crkve izražava i jača vezu jedinstva. Nažalost, katolička hijerarhija i njezini stručnjaci već gotovo pola stoljeća definitivno zaostaju u vremenu.


5) Postupnost i kontinuitet dva su načela koja don Milan preporučuje u cilju održivog i trajnog uvođenja izvanrednog oblika liturgije u župe. Što Vi mislite o tome?

Vlč. Claude Barthe: U potpunosti se slažem. U svojoj kratkoj knjizi o provođenju reforme reforme, pri čemu mi je u središtu bila misa u izvanrednom obliku, zalagao sam se postupnost. Oprostite mi što ću sam sebe citirati: "Praksa reforme reforme u župi ili bilo kojem mjestu bogoslužja gotovo je po svojoj prirodi postupan proces, odnosno više ili manje brz prijelaz od "običnog" stanja prema stanju bliskom "izvanrednom". Zakon postupnosti ovdje se može primijeniti bez moralnih problema." (2) Povećanje udjela latinskog jezika, ponovno uvođenje pričesti na usta, uporaba prve euharistijske molitve (rimskog kanona), usmjeravanje oltara prema Gospodinu i ponovno preuzimanje molitava iz tradicionalnog ofertorija (koje se govore potiho) glavna su načela koja treba preuzeti. I to postupno. Na primjer, možemo vratiti oltar "na mjesto" u nekoliko prilika, zatim uvijek radnim danom, pa tijekom važnijih blagdana i napokon kontinuirano svake nedjelje. Većina svećenika koja je u svojoj župi provela tradicionalnu reorijentaciju postupila je na taj način.


6) Vlč. Tisma također predlaže jednostavne korake kako bi se na konkretan način preusmjerila župna liturgija vraćanjem našega Gospodina Isusa Krista u središte pozornosti: jedan oltar za oba liturgijska oblika, ukrašavanje svetišta, uporaba različitih oblika izvanredne liturgija i sl. U kontaktu ste s mnogim svećenicima koji djeluju u župama in utroque usu: jesu li Vam poznati drugi takvi primjeri?

Vlč. Claude Barthe: Simbolički gledano, a ujedno i ono što je najteže postići, ne kod većine vjernika nego kod onih "najreformiranijih" (kod redovnica, žena koje dijele pričest i trajnih đakona), jest slavljenje prema Gospodinu. Zbog toga sam predložio onu prijelaznu shemu, a za to imam i nekoliko uspješnih primjera. Rad s ministrantima, po mogućnosti mnogobrojnima, koji znaju posluživati na misi u oba oblika također je važno: oni uvelike pomažu u davanju svečanog daška obredu (i stupnjevitom prijelazu s redovnog na izvanredni oblik liturgije). S pedagoškog stajališta, svi svećenici kojima je cilj podučiti vjernike također pripremaju fotokopije letaka za svaku misu kako bi vjernici, podjednako za redovnu misu, kao i za izvanrednu misu mogli jednostavno pratiti obred listajući stranice. Tako sve teče glatko, ali se i osnažuje liturgijska pobožnost. Mogli bismo spomenuti i druge stvari: neki svećenici žele da orgulje sviraju tijekom ofertorija, što taj trenutak čini svečanijim i tijekom kojeg oni potiho izgovaraju tradicionalne molitve. Neki drugi izgovaraju riječi euharistijske molitve na francuskom ili latinskom, ili prelazeći u potpunosti na latinski od pretvorbe, ali ne više glasno, već u pola glasa, što također dosta pridonosi sakralnom duhu. Neki svećenici pak, kako bi od oltara bez pobune odmaknuli ministrantice koje su ostale od prethodnog župnika, i kako bi pridonijeli svečanom duhu mise, osnovali su bratovštine Marijine djece koja u bijelim albama na misi sjede na vrhu crkvene lađe, na mjestu gdje inače stoje izviđači u uniformama i članovi zbora, itd.


7) Na kraju je don Milan također podsjetio na očuvanje lokalnih liturgijskih praksi ili povlastica: je li to dopušteno motuproprijem Summorum Pontificum i pratećom uputom Universae Ecllesiae, te postoje li u Francuskoj još uvijek takvi slučajevi?

Vlč. Claude Barthe: U Francuskoj i drugdje uvijek su postojali običaji, ostaci nekadašnjih uzusa lokalnih crkava koji su sačuvani do reforme Pavla VI., a koje Summorum Pontificum odobrava budući da vraća kazaljke sata u 1962. godinu, neposredno prije Koncila. Uvijek su postojale i pobožne navike koje su dodavane unutar odvijanja obreda. Velike francuske crkve imale su redare koji su se šetali prolazima između klupa kako bi čuvali red, pogotovo kada bi vjernici stajali u redu za pričest, i koji kopljem lupili o pod da bi označili kada treba kleknuti. Poznavao sam redara pariške Crkve Notre-Dame koji je sigurno radio još sredinom šezdesetih godina. Desetak godina kasnije pojavio se još jedan u Crkvi Saint Nicolas du Chardonnet. Neke župe ili zajednice također su obnovile običaj dijeljenja blagoslovljenog kruha koji je nekada bio vrlo popularan na svečanim misama: pogače od dizanog tijesta ili s okusom anisa, ovisno o pokrajini, davale su se celebrantu koji ih je blagoslivljao tijekom molitve prikazanja, zatim su se lomile na dijelove veličine zalogaja i davale prisutnim vjernicima pred kraj mise. U nekim vjerskim zajednicama sve do sedamdesetih godina na Veliku subotu blagoslivljalo se janje koji bi se jelo za uskrsni ručak. Postoji i običaj da se za blagdan sv. Huberta, zaštitnika lovaca, na misi u njegovu čast svira vojnička glazba na lovačkom rogu. Možete reći da je sve to pomalo folklor, ali je dio narodnih običaja. Više liturgijska i vrlo francuska je praksa da kantori odjeveni u plašt predvode pjevanje ne samo tijekom večernje molitve, nego i tijekom svečane mise, po mogućnosti stojeći ispred velikog stalka, što je vrlo dojmljivo.

(1) Tradicionalna misa u svim svojim oblicima. Izdanja Éditions de L’Homme nouveau, zbirka Paix liturgique. 52 stranice.
(2) Misa na svom mjestu. Novi liturgijski pokret, str. 75. Izdanja Éditions de L’Homme nouveau, zbirka Hora Decima, 2010. 102 stranice.