Newsletter 34 objavljen dana 5 ožujak 2016
RAZGOVOR S VLC. CLAUDEOM BARTHEOM O UVOĐENJU IZVANREDNOG OBLIKA LITURGIJE U ŽUPE
Krajem studenoga 2015. u izdanju L'Homme nouveau (fr. Novi covjek) objavljena je brošura o razlicitim oblicima bogoslužja koje omogucuje izvanredni oblik rimskog obreda. Predgovor brošure napisao je vlc. Claude Barthe, kapelan medunarodnoga hodocašca Summorum Pontificum (1).U isto smo vrijeme objavili izvještaj o vrlo zanimljivom i originalnom predavanju koje je vlc. Milan Tisma održao u sklopu prvoga kongresa Summorum Pontificum u Cileu. Iskoristili smo tu podudarnost kako bismo zamolili vlc. Barthea da tocku po tocku komentira svjedocanstvo vlc. Tisme i na taj nacin kaže nešto više o sredstvima koja su na raspolaganju svecenicima na službi u župama koji žele obogatiti svoju svakodnevnu i nedjeljnu liturgiju u duhu motuproprija Benedikta XVI.
Vlc. Claude Barthe.
1) Povrat osjecaja za sveto je prva tocka o kojoj je govorio vlc. Tisma u svojem predavanju. To samo po sebi nije ništa novo jer postoje brojna svjedocanstva u kojima vjernici i svecenici objašnjavaju da njihov interes za izvanredni oblik rimskog obreda proizlazi iz dubokog osjecaja za sveto koji u njemu pronalaze. Medutim, kako bi opravdao svoje primjedbe, vlc. Tisma upotrijebio je izraz "mysterium tremendum et fascinans" koji je svojedobno iznio luteranski teolog Rudolf Otto. Iznenaduje li Vas ta referenca?
Vlc. Claude Barthe: Osvrtanje na djelo Rudolfa Otta Sveto; o racionalnom u ideji božanskog (2006, Scarabeus), u kojem se sveto analizira kao ono što istovremeno pobuduje strepnju (tremendum) i ocarava (fascinans), zanimljivo je po tome što omogucuje da se ispravi moderna težnja koja ide za tim da se iz liturgiji izbriše sve ono je transcendentno i da se Bog kojem se obracamo svedi na predmet po našoj mjeri. No treba biti svjestan obiju krajnosti: Bog je po naravi neshvatljiv – ne može ga se shvatiti u Njemu samome – a ipak nam se priopcava kroz objavu i Utjelovljenje Rijeci – Emanuela, Boga koji je s nama i koji je postao jednim od nas. Sveti Toma Akvinski u Sumi protiv pogana objašnjava da je vrhovna "prikladnost" Utjelovljenja upravo ta da nam omogucava da shvatimo kako je pristup vjecnoj sreci, koja se sastoji u tome da se naša duša ujedini s onim što je beskrajno nadilazi, moguca zato što se Bog sjedinio s našim covještvom. Covještvo Isusa Krista, posve blisko i gotovo opipljivo u Crkvi, uranja nas u nedokuciv ponor božanstva koje je ujedinjeno s Njegovim covještvom i koje se daje naslutiti u cudima koja stvara, kao što su opraštanje grijeha i euharistijska transsupstancijacija.
2) Prema mišljenju vlc. Tisme liturgija prestaje biti epifanija (ocitovanje) Božje slave i savršene svetosti ako joj oduzmemo znacajke otajstva, slažete li se s time?
Vlc. Claude Barthe: U potpunosti se slažem. Vlc. Tisma s pravom govori o svodenju božanskoga na puku covjecnost, vjere na puku racionalnost, što je vidljivo u današnjem bogoslužju u kojem je pristup transcendentnom na neki nacin površan. Takva liturgija koja prije svega želi biti "bliska ljudima" na kraju nikoga više ne zanima, do te mjere da ljudi više nece krociti u crkvu. Paradoksalno je da istinska bliskost, koju ispravno shvacena liturgija uspostavlja izmedu covjeka i Božje bliještece svetosti, prolazi kroz osjecaj apsolutne udaljenosti. Njemacki romanopisac Martin Mosebach to dobro pokazuje u svojoj knjizi Rimska liturgija i njezin neprijatelj – Krivovjerje bezoblicja (Verbum, 2011). U njoj navodi da je liturgiji svojstven paradoks cinjenica da ona otkriva i objavljuje otajstvo pokrivajuci i skrivajuci ga. Liturgija skriva prisutnost beskonacnog i nedokucivog Boga velom poštovanja, formi i obreda, i na taj nacin ga istovremeno objavljuje i pomaže dušama istinski doprijeti do Njegove prisutnosti. To je epifanija koja skriva kako bi bolje obznanila.
Razumije li se posvecenje kruha, izgovoreno na narodnom jeziku i na stolu smještenom u sredini, okruženom vjernicima, koji cemo ubrzo primiti u ruku za pricest, bolje u vjeri od posvecenja u istocnoj liturgiji, pjevanog u oblacima tamjana na tajanstvenom svetom jeziku, iza vela koji cine vrata ikonostasa? Vec postavljanjem pitanja dajemo odgovor: u prvom slucaju mislimo da sve razumijemo, a ne razumijemo ništa, zato što blizina koja se uspostavlja banaliziranom liturgijom uvelike otežava pravi susret u vjeri. S druge strane, sveta udaljenost koju uvodi liturgija svetog Ivana Zlatoustog istinski približava dušu Bogu. Liturgija je poput bliještece tame u kojoj je Mojsije primio božansko otkrivenje, istodobno tamna i bliješteca. Ili je pak poput "svijetlog oblaka" koji je "zasjenio" tri ucenika koji su svjedocili Gospodinovu Preobraženju (Mt 17: 5).
Da ponovno uzmem primjer "rodenja" Presvetoga usred mise, tijekom pretvorbe: klecanje, poklecanja, plamen svijecnjaka, tamjan, zvona, svete tkanine (poput tjelesnika i vela, nap. prev.), dragocjeno posude u koje se polaže presveti sakrament (kalež, ciborij), sveti stol pred kojim klecimo s rukama pod bijelim prekrivacem da bismo primili hostiju na usta, velicanstveno svetohranište kamo ce se staviti sveta hostija – sve nas to udaljava u poštovanju i klanjanju i istovremeno približava podržavajuci naš cin vjere.
3) Vlc. Tisma smatra da župnici imaju dužnost raditi na pomirenju vjernika svim raspoloživim liturgijskim sredstvima, pocevši od redovite ponude izvanrednog oblika liturgije. Gledajuci iz francuske perspektive, nije li ta tvrdnja, koju ne bismo sami bolje znali formulirati, samo pusta želja?
Vlc. Claude Barthe: To je u svakom slucaju dobro nastojanje, kao ono na kojem radi Paix liturgique, koji ne možemo ga dovoljno pohvaliti za to. U Francuskoj je, istina, svecenika koji razumiju tu dužnost još uvijek premalo, ali njihov broj raste. Jedno mi vlastito iskustvo dopušta da spomenem ideju nadahnutu blagdanom Božica. Naime, u mnogim francuskim župama misa na Badnjak slavi se u 9 ili 10 sati navecer, kada padne mrak. Ništa ne sprjecava svecenika da sâm slavi ili da zamoli upucenoga svecenika, clana neke zajednice privržene tradicionalnoj liturgiji, da slavi tu misu u izvanrednom obliku. Da to ucini, bio bi iznenaden brojem pridošlih ljudi, ukljucujuci i župljane koji obicno odlaze na misu u redovnom obliku.
Opcenitije govoreci, župnici se ne bi trebali ustrucavati pozivati svecenike upoznate s izvanrednim oblikom mise koji bi im, osim slavljenja tradicionalne mise, takoder mogli pomoci s ispovijedima, pohodima bolesnicima i sprovodima, a istovremeno bi radili i na pomirenju medu svecenicima.
4) Nakon citiranja Rudolfa Otta, vlc. Tisma spomenuo je još jednoga Nijemca, msgr. Klausa Gambera, da bi uveo pojam koji se rijetko rabi u tradicionalnome svijetu, a to je cinjenica da je liturgija "mala domovina" katolika i da im je ona oduzeta, cime su vjernici u liturgijskom smislu ostali bez utocišta. Nije li to jedan od razloga, o kojem se rijetko tako jasno govori, sve vece prisutnosti onoga što sociolozi nazivaju identitetskim katolicanstvom?
Vlc. Claude Barthe: Da, msgr. Gamber izrazio je žaljenje što su katolici lišeni svoje "male domovine" jer u novome obredu, koji je maksimalno razdrobljen, ona više ne postoji. Kad sam bio dijete, ponekad sam s obitelji išao u Španjolsku, koja nije bila daleko od mjesta gdje smo živjeli. Zaustavili bismo se u bilo kojem gradu ili selu i išli na nedjeljnu misu i bili smo na istoj misi kao i onoj koju smo poznavali iz svoje župe. Nekako smo sve razumjeli... osim propovijedi na španjolskom. Katolici širom svijeta, ma gdje su išli na misu, imali su osjecaj da su posvuda kod kuce. U vrijeme liturgijske reforme govorilo se, ne još o globalizaciji, nego o "globalnom selu". Doista je nevjerojatno da tvorci nove liturgije nisu razumjeli da liturgija vec sadrži univerzalnu vezu i da otvara vrata Grada koji pokriva citav svijet, a upravo je to globalno selo katolicke liturgije. Nadalje, dok je sekularizacija vec postizala znacajan napredak, u kojem je katolicanstvo u Global Villageu svakim danom postajalo sve cudnijom pojavom, da su promatrali prave "znakove vremena", mogli su vidjeti da katolici više nego ikada trebaju obiteljski dom u kojem bi se okupljali.
Ako identitetsko katolicanstvo, u rasponu od SSPX-a do Zajednice sv. Martina, danas doista privlaci prakticne vjernike i zvanja, to je zato što nudi tradicionalni obred ili obred s tradicionalnim elementima koji na opipljiv nacin pruža iskustvo zajednice vjere i pripadnosti familiae Christi (Kristovoj obitelji). Uporaba latinskoga tu ima veliku ulogu. Molitva i pjevanje na svetom jeziku rimske Crkve izražava i jaca vezu jedinstva. Nažalost, katolicka hijerarhija i njezini strucnjaci vec gotovo pola stoljeca definitivno zaostaju u vremenu.
5) Postupnost i kontinuitet dva su nacela koja don Milan preporucuje u cilju održivog i trajnog uvodenja izvanrednog oblika liturgije u župe. Što Vi mislite o tome?
Vlc. Claude Barthe: U potpunosti se slažem. U svojoj kratkoj knjizi o provodenju reforme reforme, pri cemu mi je u središtu bila misa u izvanrednom obliku, zalagao sam se postupnost. Oprostite mi što cu sam sebe citirati: "Praksa reforme reforme u župi ili bilo kojem mjestu bogoslužja gotovo je po svojoj prirodi postupan proces, odnosno više ili manje brz prijelaz od "obicnog" stanja prema stanju bliskom "izvanrednom". Zakon postupnosti ovdje se može primijeniti bez moralnih problema." (2) Povecanje udjela latinskog jezika, ponovno uvodenje pricesti na usta, uporaba prve euharistijske molitve (rimskog kanona), usmjeravanje oltara prema Gospodinu i ponovno preuzimanje molitava iz tradicionalnog ofertorija (koje se govore potiho) glavna su nacela koja treba preuzeti. I to postupno. Na primjer, možemo vratiti oltar "na mjesto" u nekoliko prilika, zatim uvijek radnim danom, pa tijekom važnijih blagdana i napokon kontinuirano svake nedjelje. Vecina svecenika koja je u svojoj župi provela tradicionalnu reorijentaciju postupila je na taj nacin.
6) Vlc. Tisma takoder predlaže jednostavne korake kako bi se na konkretan nacin preusmjerila župna liturgija vracanjem našega Gospodina Isusa Krista u središte pozornosti: jedan oltar za oba liturgijska oblika, ukrašavanje svetišta, uporaba razlicitih oblika izvanredne liturgija i sl. U kontaktu ste s mnogim svecenicima koji djeluju u župama in utroque usu: jesu li Vam poznati drugi takvi primjeri?
Vlc. Claude Barthe: Simbolicki gledano, a ujedno i ono što je najteže postici, ne kod vecine vjernika nego kod onih "najreformiranijih" (kod redovnica, žena koje dijele pricest i trajnih dakona), jest slavljenje prema Gospodinu. Zbog toga sam predložio onu prijelaznu shemu, a za to imam i nekoliko uspješnih primjera. Rad s ministrantima, po mogucnosti mnogobrojnima, koji znaju posluživati na misi u oba oblika takoder je važno: oni uvelike pomažu u davanju svecanog daška obredu (i stupnjevitom prijelazu s redovnog na izvanredni oblik liturgije). S pedagoškog stajališta, svi svecenici kojima je cilj poduciti vjernike takoder pripremaju fotokopije letaka za svaku misu kako bi vjernici, podjednako za redovnu misu, kao i za izvanrednu misu mogli jednostavno pratiti obred listajuci stranice. Tako sve tece glatko, ali se i osnažuje liturgijska pobožnost. Mogli bismo spomenuti i druge stvari: neki svecenici žele da orgulje sviraju tijekom ofertorija, što taj trenutak cini svecanijim i tijekom kojeg oni potiho izgovaraju tradicionalne molitve. Neki drugi izgovaraju rijeci euharistijske molitve na francuskom ili latinskom, ili prelazeci u potpunosti na latinski od pretvorbe, ali ne više glasno, vec u pola glasa, što takoder dosta pridonosi sakralnom duhu. Neki svecenici pak, kako bi od oltara bez pobune odmaknuli ministrantice koje su ostale od prethodnog župnika, i kako bi pridonijeli svecanom duhu mise, osnovali su bratovštine Marijine djece koja u bijelim albama na misi sjede na vrhu crkvene lade, na mjestu gdje inace stoje izvidaci u uniformama i clanovi zbora, itd.
7) Na kraju je don Milan takoder podsjetio na ocuvanje lokalnih liturgijskih praksi ili povlastica: je li to dopušteno motuproprijem Summorum Pontificum i pratecom uputom Universae Ecllesiae, te postoje li u Francuskoj još uvijek takvi slucajevi?
Vlc. Claude Barthe: U Francuskoj i drugdje uvijek su postojali obicaji, ostaci nekadašnjih uzusa lokalnih crkava koji su sacuvani do reforme Pavla VI., a koje Summorum Pontificum odobrava buduci da vraca kazaljke sata u 1962. godinu, neposredno prije Koncila. Uvijek su postojale i pobožne navike koje su dodavane unutar odvijanja obreda. Velike francuske crkve imale su redare koji su se šetali prolazima izmedu klupa kako bi cuvali red, pogotovo kada bi vjernici stajali u redu za pricest, i koji kopljem lupili o pod da bi oznacili kada treba kleknuti. Poznavao sam redara pariške Crkve Notre-Dame koji je sigurno radio još sredinom šezdesetih godina. Desetak godina kasnije pojavio se još jedan u Crkvi Saint Nicolas du Chardonnet. Neke župe ili zajednice takoder su obnovile obicaj dijeljenja blagoslovljenog kruha koji je nekada bio vrlo popularan na svecanim misama: pogace od dizanog tijesta ili s okusom anisa, ovisno o pokrajini, davale su se celebrantu koji ih je blagoslivljao tijekom molitve prikazanja, zatim su se lomile na dijelove velicine zalogaja i davale prisutnim vjernicima pred kraj mise. U nekim vjerskim zajednicama sve do sedamdesetih godina na Veliku subotu blagoslivljalo se janje koji bi se jelo za uskrsni rucak. Postoji i obicaj da se za blagdan sv. Huberta, zaštitnika lovaca, na misi u njegovu cast svira vojnicka glazba na lovackom rogu. Možete reci da je sve to pomalo folklor, ali je dio narodnih obicaja. Više liturgijska i vrlo francuska je praksa da kantori odjeveni u plašt predvode pjevanje ne samo tijekom vecernje molitve, nego i tijekom svecane mise, po mogucnosti stojeci ispred velikog stalka, što je vrlo dojmljivo.
(1) Tradicionalna misa u svim svojim oblicima. Izdanja Éditions de L’Homme nouveau, zbirka Paix liturgique. 52 stranice.
(2) Misa na svom mjestu. Novi liturgijski pokret, str. 75. Izdanja Éditions de L’Homme nouveau, zbirka Hora Decima, 2010. 102 stranice.