Newsletter 33 objavljen dana 11 sijecanj 2016
KAKO MIRNO I TRAJNO OSIGURATI SLAVLJENJE IZVANREDNOGA OBLIKA LITURGIJE U ŽUPI
Ovoga vam mjeseca donosimo vrlo zanimljivo i originalno predavanje koje je vlc. Milan Tisma održao na kraju prvoga znanstvenog skupa posvecenom motupropriju Summorum Pontificum u Cileu u srpnju ove godine.Don Milan Tisma duhovnik je udruge Magificat, cileanskog ogranka Una Voce, i župnik župe svetog Ivana od Boga (San Juan de Dios) u Santiagu. Od svecenickoga redenja koje mu je 1997. g. podijelio kardinal Oviedo, tadašnji nadbiskup grada Santiago de Chile, slavi tradicionalnu misu. Godine 1991., kada je razmišljao o napuštanju biskupijske bogoslovije, u kojoj je imao problema zbog svoje privrženosti tradicionalnoj liturgiji, msgr. Oviedo – koji je upravo stigao u nadbiskupiju – potaknuo ga je da ostane u Santiagu, obecavši mu svoje razumijevanje i zaštitu koji mu zaista nisu nedostajali sve do redenja. Misa redenja don Tisme bila je ujedno i posljednja koju je msgr. Oviedo slavio prije smrti.
Don Milan, koji se s tradicionalniom misom upoznao tijekom svojih studentskih godina zahvaljujuci isusovcu koji je u to vrijeme bio duhovnik udruge Magnificat, obratio se sudionicima kongresa Summorum Pontificum održanom u Santiagu govoreci o temi slavljenja izvanrednog oblika rimskog obreda u župnom okruženju na temelju vlastitoga dugoga i originalnoga iskustva.
U nastavku vam donosimo neke od najznacajnijih tocaka predavanja don Milana.
Vlc. Milan Tisma, duhovnik udruge Magnificat iz Santiaga de Chile.
I – Vracanje osjecaja za sveto
Puno prije no što je postao papa koji ce objaviti motuproprij Summorum Pontificum, kardinal Ratzinger dosljedno je i jasno objašnjavao zašto kriza Crkve ovisi o nacinu na koji se odnosimo prema liturgiji. Nakon toga cesto je naglašavao cinjenicu da je gubitak osjecaja za sveto temeljni element te sekularizacije kojoj se tijekom cijeloga svog pontifikata u svojemu nauku odlucno protivio.
Buduci da je jedna od najocitijih i najdramaticnijih posljedica liturgijske reforme upravo gubitak osjecaja za sveto, vlc. Tisma potvrdio je da ponovno otkrivanje osjecaja za sveto treba biti primarni cilj svake župne liturgijske obnove.
Rabeci definiciju njemackoga luteranskog teologa Rudolfa Otta (1), prema kojemu je sveto mysterium tremendum et fascinans (otajstvo koje pobuduje strepnju i ocarava), don Milan je kazao kako smatra da povratak suvremenoga covjeka svetom prolazi upravo kroz susret s najsavršenije "zastrašujucim" i "ocaravajucim" od svih otajstava, a to je iznenadujuci silazak neba na zemlju u osobi našega Gospodina Isusa Krista. Što bi moglo biti više zastrašujuce i ocaravajuce za nas smrtnike od utjelovljenja Sina Božjega, Njegova života, smrti i uskrsnuca?
Katolicka liturgija, tradicionalno zvana "kucom Božjom i vratima nebeskim", poput Djevice Marije, dugo je bila vjerni odraz toga velikog otajstva koje predstavlja spuštanje Neba na Zemlju. Nažalost, moderna je liturgija izgubila svoju sposobnost privlacnosti i svoj ocaravajuci karakter okrenuvši leda otajstvu koje pobuduje strepnju (mysterium tremendum). Brisanjem žrtvenoga karaktera mise u misalu Pavla VI. i njegovim prijevodima na pucke jezike otvoren je put negiranju toga karaktera kod prevelikog broja celebranata, bilo da je rijec o tome da doslovno plešu oko oltara ili jednostavno samo slave spomen na vazmenu gozbu. Bez žrtvovanja nema više otajstva. Ono više nije niti tremendum (od kojeg se strepi), niti fascinans (ocaravajuc).
Vlc. Tisma takoder je dodao da bez otajstva liturgija prestaje biti epifanija (ocitovanje) slave i savršene svetosti Boga.
Don Milan smatra posve bjelodanim da "apostolat u izvanrednom obliku može i treba pridonijeti povratku osjecaja otajstva". Bilo da je obicna, pjevana ili svecana, tradicionalna misa ima sve što je potrebno da bi probudila osjetila, pa tako i želju za svetim kod naših suvremenika. Na župnicima je da nauce koristiti tradicionalnu misu kako bi trgnuli svoju pastvu, a da je pritom ne odvrate od te mise.
II – Doprinos liturgijskom miru
Dvanaest tisuca kilometara od Pariza, gdje je pocela pustolovina zvana Paix liturgique (hrv. liturgijski mir), živi svecenik za kojega je slavljenje liturgije in utroque usu, tj. u oba oblika rimska obreda, neizbježno orude liturgijskog mira. Vlc. Tisma smatra da svecenici imaju dužnost raditi na pomirenju izmedu vjernika, i to bez iznimke i pomocu svih liturgijskih sredstava koja su im na raspolaganju, pocevši od redovitog slavljenja izvanrednog oblika rimskog obreda u svojoj župi za one koji to žele. Što bolje reci?
III – (Ponovno) gradenje zajednicke kuce
Nakon liturgijske reforme citave generacije kršcana upoznale su samo razorenu, razoblicenu i površnu liturgiju i tako izgubile ne samo poznavanje i okus svetoga, vec i svoj zajednicki dom, ono što je Klaus Gamber nazivao Heimat, "malom domovinom", ognjištem ili domom katolika.
Ta se mala domovina izgubila jer danas više na cijelom planetu ne postoje dvije iste mise buduci da od crkve do crkve, od nedjelje do nedjelje, svecenici slave misu kako umiju, mogu i kako žele. Lišen svoje male domovine katolik ostaje bez utocišta u liturgijskom smislu, postaje vjernik bez sigurnog skloništa gdje bi se nahranio i odmorio svoju vjeru.
"Mi, svecenici", kazao je vlc. Tisma, "možemo i moramo pomoci u obnovi te male domovine kako bismo svojim vjernicima ponovno ponudili obiteljsko ognjište". To je, prema njegovim rijecima, ono što svecenici mogu donijeti reformi reforme: "Mi možemo biti sudionici medusobnog obogacivanja ako se trudimo da oba oblika rimskog obreda žive jedan pored drugoga".
IV – Postupno djelovanje
Treba paziti da se na revoluciju ne odgovori kontrarevolucijom i tako izazove nerede!
Kada ga pitaju za prvo pravilo održivog i trajnog uvodenja izvanrednog oblika u župe, vlc. Tisma spremno odgovara da je to – postupnost. Prebrzo i presilovito djelovanje jest iskušenje koje valja pobijediti jer je obicno potrebno i dodatno liturgijski obrazovati vjernike. Liturgijske promjene trebaju biti popracene odgovarajucom katehezom o samoj liturgiji, njezinoj strukturi, liturgijskom kalendaru, kao i službi kod oltara, ali jednako tako i o glazbi, ukrasima, uporabi latinskog, itd.
Osim toga, vrlo je malo župa koje preko noci mogu iznaci sve što je potrebno za proslavu tradicionalne liturgije buduci da su takve stvari ili prodane ili nesmotreno potrošene nakon Koncila.
Drugo nacelo koje je spomenuo don Tisma je kontinuitet. Citirajuci profesora Kwasnieskog, pozvao je da se iskoristi neodredenost rubrika novoga misala i da se, svaki put kada je to moguce, izabere ono što je najviše u kontinuitetu s prethodnom tradicijom. To nacelo dopunjuje pravilo postupnosti i omogucuje vjernicima i ministrantima da postupno uvedu "novu liturgiju Benedikta XVI."
V – Konkretno i vidljivo
Don Milan na jednoj od liturgijskih radionica tijekom cileanskog kongresa.
Oslanjajuci se na svoje iskustvo, don Tisma je predložio odredene inicijative za župnike koji žele prilagoditi svoju liturgiju kako bi trajno štovali Boga obredima koji mu dostoje. Uputa je jednostavna: vratiti Krista u središte pozornosti.
Svetište mora ponovno postati hram Gospodnji, a ne više biti scena na kojoj nastupa celebrant. Župnik, uz pomoc sakristana, mora slijediti primjer Benedikta XVI. i poceti s vracanjem križa i svijecnjaka na oltar. Ako je moguce, može i pogurnuti moderni oltar unazad ako se on nalazi suviše naprijed. Cilj je da postoji samo jedan oltar koji ce vjernicima ponuditi jednu jedinstvenu malu domovinu.
Osim toga, kako podsjeca Klaus Gamber, oltar mora biti pokriven i prekriven. U svojoj župi don Milan je ponovno vratio korištenje antependija. To daje vizualnu stabilnost vjernicima i pomaže im da se naviknu na liturgijsko vrijeme promjenom boje, kada je to moguce.
Nakon obnove svetište, sljedeci je korak celebriranje versus Deum (lat. prema Bogu), koje treba popratiti odgovarajucom katehezom. Vlc. Tisma to je ucinio tijekom Došašca, povodom pocetka nove liturgijske godine.
Vlc. Tisma predlaže da se nakon toga iskoriste veliki liturgijski blagdani kako bi se župljane postupno upoznalo s izvanrednim oblikom, koristeci samu postupnost tradicionalne liturgije. U svojoj župi don Milan se oslonio na uputu cileanskih biskupa iz 1960. godine, koja je primjenjiva na misal Ivana XXIII., a kojom se promice tzv. "zajednicka" misa, odnosno obicna pjevana misa, ali pri cemu jedan od laika predvodi zajednicu u molitvi i pjevanju.
VI – Tijekom slavljenja mise
Savjeti u nastavku odnose se na misu u redovnom obliku. Vlc. Tisma naveo ih je kao odgovor na pitanja sudionika kongresa. Nije rijec o strogim pravilima, nego o prijedlozima koje svaki svecenik pojedinacno može primijeniti ovisno o stanju u župi u kojoj djeluje i o vlastitoj pripravnosti.
Prvo donosimo savjete koji se ticu javnih aspekata celebriranja:
- recitiranje Vjerovanja na latinskom,
- ispuštanje znaka mira na misama kroz tjedan,
- poticanje trenutaka tišine unutar mise,
- vracanje uporabe tamjana,
- davanje redovite kateheze o pricesti,
- poticanje cestog euharistijskog klanjanja i kateheze o klecanju.
Evo i savjeta koji se više ticu celebranta:
- prikazanje u tišini,
- povezivanje palca i kažiprsta nakon posvete,
- pranje prstiju nakon pricesti vinom i vodom u skladu s tradicionalnom praksom,
- naginjanje glave na spomen osoba Presvetog Trojstva, Isusa, Marije, pape i sveca toga dana.
Svecenicima koji su napredovali u upoznavanju s oba oblika rimskog obreda, bilo da vec slave izvanredni oblik ili da ga samo žele nauciti, don Milan na kraju savjetuje sljedece vježbe za privatnu pobožnost: izmoliti 42. psalam (o molitvama u podnožju oltara) na putu iz sakristije do oltara, izmoliti molitvu "Aufer a nobis" (Ukloni od nas) penjuci se na oltar; izmoliti tri pricesne molitve u tišini nakon zaziva Jaganjce Božji i procitati posljednje evandelje prilikom odlaska od oltara.
Osim toga, ništa ne sprjecava svecenika da nosi biret (kapu) ili manipul ako to želi.
Dodajmo da je, odgovarajuci na pitanje jednoga stranog svecenika, don Milan objasnio da je iz povijesnih razloga (ukratko: zbog Écônea), celebriranje izvanrednog oblika cesto bilo obilježeno snažnim francuskim utjecajem. No, Cile pripada španjolskoj tradiciji i don Milan zajedno s udrugom Magnificat nastoji braniti i promicati španjolske obicaje, primjerice navodenje sveca titulara crkve prilikom Confiteora, korištenje cucharille (žlicice) za ulijevanje vode u kalež s vinom, korištenje palmatorije (svijecnjaka koje akolit drži tijekom tijekom pricesti) ili pak nošenje plavog ruha za blagdan Bezgrešnog zaceca.
Svi elementi koje je naveo vlc. Tisma zajedno pridonose tome da se vjernicima ponudi najljepša i najprivlacnija mala domovina kojoj je Krist sâm jedini vjecni vladar.
VII – Tko su vjernici?
U zakljucku svoga bogatog i originalnog izlaganja vlc. Tisma želio je dati opis vjernika koje vec gotovo 20 godina gleda kako dolaze i postaju privrženi tradicionalnoj liturgiji. Divna je cinjenica da je taj portret doista univerzalan.
"Tu su prije svega veterani koji pamte malu domovinu iz svoga djetinjstva i znaju misu napamet, koji su proživjeli godine nemira i od njih nose ožiljke, ali s nadom gledaju znakove novoga liturgijskog mira. Zatim su tu ranjenici nove mise koji su pretrpjeli lutanja postkoncilske liturgije i koji se osjecaju kao da nemaju dom. I, napokon, tu su mladi željni svetoga koji surfaju internetom u potrazi za onim što nazivaju "novom misom Benedikta XVI." Naravno, u svakoj od tih kategorija ima i onih koji su samo znatiželjni, aficionadosa (oduševljenih), ali i zanesenjaka. No, dodaje sa smiješkom, ne više nego na redovnom obliku mise.
(1) Iz njegove knjige "Sveto: o iracionalnom u ideji božanskoga i njezinu odnosu spram racionalnoga", Scarabeus-naklada, 2006, prev. Sead Muhamedagic.