STAV KARDINALA SARAHA O MOTUPROPRIJU SUMMORUM PONTIFICUM
Newsletter 27
Isprintati PreporučitiPartagez sur TwitterPartagez sur Facebook

 
 
Početkom ožujka 2015. kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, duže je vremena boravio u Parizu radi predstavljanja knjige u izdanju izdavačke kuće Fayard koju je napisao novinar Nicolas Diat nakon intervjua s kardinalom. Pod naslovom "Ili Bog ili ništa", knjiga donosi intiman i iznimno zanimljiv portret jednoga od najdiskretnijih, ali i najvažnijih prelata trenutačnoga pontifikata.

Tijekom turneje koja je imala primarnu svrhu promocije kardinal Sarah nije želio provesti vrijeme samo s novinarima, već i s vjernicima. U svakoj od župa koju je posjetio govorio je o nekoj od važnih tema iz knjige, nikada ne zanemarujući liturgiju. Liturgiji je pak posvetio predavanje u župi Saint-Eugčne-Sainte-Cécile, u kojoj se već 30 godina slave mise u oba oblika rimskog obreda.

Danas vam, kao pretpremijeru knjige, donosimo mišljenje toga gvinejskog kardinala o motupropriju Summorum Pontificum Benedikta XVI. kako ga prenosi novinar Nicolas Diat. Kardinalov stav potvrđuje ono što smo pisali u našem francuskom newsletteru br. 63 kada smo pozdravili njegovo imenovanje: s kardinalom Sarahom "Sveti Otac izabrao je mir, kontinuitet i sposobnost."




MIŠLJENJE KARDINALA SARAHA O MOTUPROPRIJU
Izvadak iz knjige "Ili Bog ili ništa", intervju s Nicolasom Diatom, Fayard, str. 400-402.

Bilo mi je drago kada je objavljen Summorum Pontificum, imao sam povjerenja i zahvalio sam Bogu za to. Motuproprij mi se čini znakom i dokazom da Crkva, Mater et Magistra, i dalje brižno osluškuje svu svoju djecu, uzimajući u obzir njihove posebnosti. Benedikt XVI. želio je promicati bogatstvo različitih duhovnih izražaja, pod uvjetom da oni dovode do pravoga i istinskoga crkvenog zajedništva te jačeg zračenja svetosti Crkve.

Mislim da je lijepi tekst motuproprija posve u skladu sa željama koncilskih otaca. Stoga se ne smijemo pretvarati da smo zaboravili što je stajalo u konstituciji Sacrosanctum Concilium: "Liturgija se, naime, sastoji od nepromjenjivoga, božanski ustanovljenoga dijela te od dijelova koji su podvrgnuti promjenama; oni se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati ako se u njih možda uvuklo ono što manje dobro odgovara unutrašnjoj naravi same liturgije ili je postalo manje prikladno."

U popratnom pismu uz Summorum Pontificum papa Benedikt XVI. napisao je sljedeće: "Uostalom, ova dva oblika uporabe rimskoga obreda mogu se uzajamno obogaćivati: u stari će se Misal moći i morati unijeti novi sveci te neka od novih predslovlja. Moći će se još bolje pokazati da se to u misi slavljenoj prema misalu Pavla VI. često nije činilo pa danas upravo svetost staroga obreda privlači mnoge ljude. Najbolji način da Misal Pavla VI. ujedini župne zajednice i u njima bude popularan jest da se misa slavi s dubokim dostojanstvom i u skladu s propisima. Na taj način duhovno bogatstvo i teološka dubina toga misala postaju vidljivima."

Vrlo je vjerojatno da su ljudi u slavljenju mise prema starome misalu bolje razumjeli da je ona Kristov čin, a ne ljudski. Osim toga, otajstven i mistagogijski karakter mise u njemu je neposrednije primjetljiv. Čak i kada aktivno sudjelujemo u misi, u njoj ne djelujemo mi, nego Krist. U svome apostolskom pismu Vicesimus Quintus Annus (*) Ivan Pavao II. ovako je pisao: "Što je to aktivno sudjelovanje? Što treba činiti? Nažalost, značenje se toga izraza često podrazumijevalo i ograničavalo na njegove izvanjske elemente, odnosno na potrebu za zajedničkim činom, kao da je riječ o tome da najveći mogući broj osoba nešto počne konkretno raditi, i to što je prije moguće. Riječ "sudjelovanje" upućuje na središnju radnju u kojoj svi moraju sudjelovati. Ako, dakle, želimo otkriti o kojoj je radnji riječ, prvo moramo razjasniti koja je ta središnja "actio" u kojoj trebaju sudjelovati svi članovi zajednice. Pojam "actio", primijenjen na liturgiju, upućuje na izvore kanona svete mise. Istinska liturgijska radnja jest "oratio" (molitva). Svečana euharistijska oratio, odnosno "kanon", puno je više od govora; to je "actio" u najvišem smislu te riječi. Doista, u njoj se događa ljudsko djelovanje koje prelazi u drugi plan i ostavlja prostor za "actio divina", Božje djelovanje."

Motuproprij Summorum Pontificum pokušava pomiriti dva oblika rimskog obreda, a prije svega nastoji nam pomoći da ponovno otkrijemo svetost mise kao "actio Dei", a ne ljudske djelatnosti. Ovdje se dotičemo iznimno važnoga pitanja, a to je problem rasprostranjene nediscipline, kao i nedostatka poštovanja i vjernosti obredu, što može utjecati i na samu valjanost sakramenata."



(*) Čini se da je navedena razmišljanja ipak izrekao Josip Ratzinger (Benedikt XVI.) u knjizi Duh liturgije, a ne Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Vicesimus Quintus Annus.