Paix liturgique

Papa Franjo nedavno je, tocnije 27. travnja 2014., proglasio svetim ne samo papu Ivana Pavla II. vec i papu Ivana XXIII. Znamo kakve je rasprave pokrenula ta kanonizacija, buduci da je upravo papa Ivan XXIII. sazvao Koncil ciji su plodovi pedeset godina kasnije puno drukciji od onoga što je u to vrijeme najavljivano. Buduci da je misija Paix Liturgiquea, kako mu i samo ime kaže, bitno liturgijsko – i to ne na pomirljiv nacin jer cilj mu je djelovati u korist tradicionalne mise kao kralježnice Crkvene obnove, njezine što vece rasprostranjenosti i misionarskog djelovanja – necemo ulaziti u teološke rasprave, vec samo izraziti svoju radost zbog kanonizacije pape kojemu dugujemo posljednje izdanje misala koji nas prati tijekom cijele liturgijske godine.


I – IVAN XXIII, NASLJEDNIK IZNIMNO TRADICIONALNOG PRISTUPA VJERI 

"Sjecanje na Ivana XXIII. pravi je izazov", izjavio je francuski novinar Jean Mercier u casopisu La Vie 22. travnja 2014. "Nazvati Ivana XXIII. 'progresivnim' papom znaci pretjerano pojednostaviti stvari", nastavio je. Roden 1881. u siromašnoj obitelji u pokrajini Bergamo na sjeveru Italije, Angelo Roncalli naslijedio je vrlo tradicionalno videnje vjere koje ce zadržati do kraja života. Uzor mu je bio sâm papa Pio X., poznat po svom antimodernistickom žaru. U svojem osobnom dnevniku Roncalli povjerava detalje iz života sukladno vrijednostima Tridentskog koncila, uzdižuci mrtvljenje i žrtve. Dan prije smrti ucinio je predanje svoga života Bogu prema uobicajenom nacinu davanja zadovoljštine za svoje vrijeme: "Oltar traži žrtvu, evo me!" Možemo pokušati zamisliti kako bi reagirao da je doživio dogadaje nakon 1968. kada je u Crkvi autoritet doveden u pitanje, ili pak 70.-ih godina kada je došlo do avangardnih eksperimenata na podrucju kateheze ili liturgije..."

U talijanskom dnevnom listu Libero Andrea Morigi još je više naglasio da je Jean Mercier posvetio clanak "Ivanu XIII. koji se svida tradicionalistima." Ondje je takoder prenio epizodu iz života Ivana XXIII., odnosno ovu bilješku iz njegova dnevnika iz vremena dok je bio nuncij u Parizu: "Bio sam na misi u Svetom Severinu. Ondje sam se prehladio. Glazba je mnogo bolja nego ranije, ali misa prema narodu velik je prijestup spram liturgijskih zakona. Kanon se cita naglas, a ne potiho kako to propisuje misal. […] Upozorio sam župnika na težinu te zlouporabe i mislim da ce prestati s takvom praksom. Kakvih samo poteškoca imam s ovim vrucim i pomalo ludim glavama!" Znamo li da se ova anegdota dogodila 1951., to nas potice da razmislimo o kvaliteti poucavanja o liturgiji prije koncila i o stavu buducega pape prema mogucem liturgijskom aggiornamentu.

Kao i papu Franju, Ivana XXIII. mediji su odmah nakon izbora proglasili "dobrim" papom koji je spreman u Crkvu unijeti svjež dašak moderniteta, iako je papa Roncalli bio covjek "vrlo konzervativne duše", sudeci prema rijecima kardinala Silvija Oddija koji mu je bio suradnik u pariškoj nuncijaturi. U svojem clanku Andrea Moggi podsjeca da je 1959. godine Ivan XXIII. želio slaviti obrede Velikoga tjedna prema liturgijskim knjigama iz vremena prije reforme koju je dopustio njegov prethodnik, Pio XII. Znamo li da je tu reformu vec potpisao Annibale Bugnini, buduci autor reforme Pavla VI., možemo se ustvari pitati, kao i Jean Mercier, što bi Ivan XXIII. mislio o liturgiji iz 70.-ih godina!

U jednom drukcijem kontekstu, Ivan XXIII. nije shvacao pobudu za brisanjem svecenstva koja je proizlazila iz iskustva svecenika-radnika, i upravo je on, a ne Pio XII., 1959. u potpunosti odlucio stati na kraj tim težnjama. Nadalje, on je takoder bio taj, a ne Pio XII., koji je osudio zbunjujuce ucenje o. Teilharda de Chardina izdavši svoj monitum 30. lipnja 1962. Ivan XXIII. takoder je iskoristio 70. godišnjicu enciklike Rerum Novarum kako bi podsjetio na temelje socijalnog ucenja Crkve u svojoj enciklici Mater et Magistra.

Uz pomoc velikih latinista koji su ga okruživali, mons. Felicija ili svoga prijatelja, kardinala Antonija Baccija, radio je na povratku latinskoga na zasluženo mjesto u Crkvi, prije svega one divne latinštine koja je nastala u kasnoj antici i postala liturgijskim jezikom rimske Crkve, razlicitim od Ciceronova. Tako je s velikim žarom 22. veljace 1962., na blagdan Katedre sv. Petra, potpisao konstituciju Veterum sapientia. Nije to ucinio u svom papinskom uredu, kako je uobicajeno, vec na grobu svetog Petra u prisutnosti svih kardinala, nadbiskupa i biskupa koji su se nalazili u Rimu, i to u posve svecanoj atmosferi kakva obicno prati proglas dogme. Ta je konstitucija podsjecala na mjesto latinskoga, jezika koji je postao svetim jezikom u tradiciji rimske Crkve, kao i na njegovo dostojanstvo i narav. Ivan XXIII. donio je i odluku da se latinski mora ponovno poceti koristiti kao jezik poducavanja u Crkvi, ne samo na rimskim sveucilištima, vec i u predavanjima u bogoslovijama diljem svijeta. Tu je odluku, nažalost, pregazila koncilska oluja, pa se i danas osjeca dramaticni nedostatak njezine primjene. 

II – PAPA MISALA SUMMORUM PONTIFICUM 

Posebice je važan podatak da je Ivan XXIII. objavio novo "tipsko izdanje" tridentskog misala sv. Pija V. (1570.) i njegova tridentskog brevijara (1569). Motuproprijem "Rubricarum instructum" od 25. srpnja 1960. odobren je novi korpus rubrika rimskog brevijara i misala. Minimalna pojednostavljenja misala ticu se pravila o zbornoj molitvi i ostalim molitvama, kao i o klasifikaciji blagdana. Što se samoga obreda tice, najvidljivija su pojednostavljenja mogucnost izostavljanja confiteora prije pricesti i objedinjavanje otpusta vjernika, koji ce odsada gotovo uvijek glasiti "Ite Missa est". To je dokaz da su izmjene misala koje je donio Ivan XXIII. bile više nego umjerene, cak minimalne. On je, uostalom, u kanon pobožno unio spomen sv. Josipa.

Dakako, pontifikat pape Roncallija ne obuhvaca samo te izmjene. Neke su išle u drugom smjeru. Pritom, medutim, ne smijemo zaboraviti "konzervativni" dio njegovih djela, i to u najboljem smislu te rijeci. 

Ništa manje ne smijemo zaboraviti da je upravo on donio odluku o izdanjima brevijara i misala koja su danas službene reference one liturgije o kojoj je Benedikt XVI. u motupropriju od 7. srpnja 2010. izjavio da nikada nije dokinuta. Doista, papa Roncalli omogucio je da se za buducnost sacuva izdanje misala koje je gotovo potpuno, do najsitnijih detalja, jednako misalu iz 16. st. cija su struktura i formule utemeljene u VI. stoljecu i ciji je kanon "dokumentiran" od kraja IV. stoljeca. 

Ta odlucno konzervativna reforma pape Roncallija jasno je pokazala da je rimska Crkva ovu svetu misu, koja je za nju bila poput liturgijskog Vjerovanja, smatrala nedodirljivom. Stoga nam se cini pravednim i nužnim zahvaliti novome svecu i zamoliti ga da nas zagovara pred Gospodinom, kako bi On svojoj Crkvi podario trajan liturgijski mir.

(Mercierov clanak, na francuskom)

(Morigijev clanak, na talijanskom) 

---

Pomozite nam pronaci nove citatelje!

Dragi citatelji,

kao što imate prilike vidjeti svakoga mjeseca, Paix Liturgique cini sve kako bi što više proširio znanje o tradicionalnoj liturgiji. Nakon osamnaest mjeseci aktivne prisutnosti na hrvatskom jeziku osjecamo da je došlo vrijeme da obnovimo i proširimo krug svojih citatelja.

Stoga bismo zamolili svakoga od Vas da nam pošalje elektronicke adrese 5 prijatelja ili poznanika. To mogu biti svecenici, redovnici ili jednostavno vjernici koji ne moraju biti upoznati s izvanrednim oblikom rimskog obreda, vec jednostavno osobe zainteresirane za liturgiju koje smatraju da euharistijsko otajstvo ima središnje mjesto u životu Crkve.

Adrese nam možete poslati na: prenumerata@paix-liturgique.org