Newsletter 4 objavljen dana 17 sijecanj 2013
«VRATITI CRKVI MLADOST» - RAZGOVOR S OPATOM MARIAWALDA
U našem 162. newsletteru od 26. sijecnja 2009. osvrnuli smo se na povratak tradicionalne liturgije u njemacku opatiju Mariawald, koji se dogodio krajem 2008., kada se poceo primjenjivati motuproprij Summorum Pontificum.Ucinilo nam se da bi bilo dobro zamoliti oca opata Mariawalda, dom Josefa Vollberga, za prvi ogled cetiri godine nakon toga izbora. Ovoga vam tjedna donosimo intervju s njim popracen našim razmišljanjima koji je u originalu realiziran na njemackom jeziku za naš njemacki newsletter.
I – NAŠ RAZGOVOR S DOM JOSEFOM, OPATOM MARIAWALDA
1) Precasni oce, možete li nam u nekoliko rijeci predstaviti svoj samostan, njegovu povijest i mjesto u kontekstu katolicanstva u Njemackoj?
Dom Josef: Samostan Mariawald nalazi se na granici s nacionalnim parkom Eifel, pedesetak kilometara jugozapadno od Kölna, nedaleko od belgijske granice. To je osamljeno mjesto u brdima, okruženo livadama i šumama.
Povijest Mariawalda pocinje krajem 15. stoljeca kada se pocela razvijati pobožnost prema jednoj Pietŕ koju je u blizini postavio jedan covjek iz ovoga kraja. Godine 1486. ovamo su došli cisterciti i 1511. posvetili prvu kapelicu. Njihov se samostan razvijao sve dok ga Francuska revolucija, a potom i Bismarckov „Kulturkampf“ i nacisticki teror, koji su ga postupno uništavali, na kraju nisu i ukinuli. No svaki su put i samostan i red kojemu je pripadao pronašli nacina da se obnove.
Mariawald je jedini trapisticki samostan u Njemackoj. Trapisti su monasi reda koji je krajem 17. stoljeca nastao reformskim pokretom pod vodstvom opata De Rancéa u opatiji La Trappe. Službeni je naziv reda Ordo Cisterciensis Strictoris Observantiae (OCSO), tj. Red cistercita strožeg opsluživanja.
U njemackim katolickim krugovima Mariawald zauzima osobito mjesto, posebice od reforme iz 2009. S dopuštenjem Svetoga Oca, pape Benedikta XVI., u samostanu se slavi liturgija prema izvanrednom obliku rimskog obreda u skladu s knjigama koje su cisterciti koristili do Koncila. Mariawald provodi volju Svetoga Oca koji je, vec dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, upozoravao protiv subjektivistickog napuštanja vjere i zaborava naših duhovnih korijena. Djelo koje se ostvarilo u Mariawaldu stavlja se u službu Crkve i kršcana cijelog svijeta.
No reakcije katolika u velikoj se mjeri, nažalost, ne podudaraju s voljom Svetoga Oca. Vrlo cesto se reforma koju on predlaže smatra nazadnom i odbacuje.
Ipak, izbor Mariawalda naišao je na zahvalnost i razumijevanje mnogobrojnih osoba, cemu svjedoci i rastuci broj vjernika koji ovamo dolaze na nedjeljnu misu i stalni upiti za smještaj za duhovne obnove ili jednostavno radi odmora. Treba reci da imamo vrlo lijep, dobronamjeran i prijateljski odnos sa zajednicom vjernika koji cuvaju i štuju cudotvornu ikonu Pietŕ iz Mariawalda, no taj je odnos, nažalost, ipak samo iznimka.
2) Možete li nam nešto reci o razlozima koji su Vas naveli da krajem 2008. prihvatite motuproprij Summorum Pontificum i uvedete izvanredni oblik liturgije u svoju opatiju?
Dom Josef: U našoj zajednici nije bilo vidljivih plodova nakon promjena koje je donio Drugi vatikanski sabor i broj naših redovnika drasticno se smanjio. Izmedu 1965. i 2011. mnogi su redovnici napustili samostan, a potvrdena su samo dva nova zvanja.
I tako se, u nasuprot antropocentricnim tendencijama nove liturgije, rodila želja da Boga vratimo u središte života našeg samostana. Kako stablo živi samo kad se hrani energijom koju crpi putem korijenja, tako i redovnik (i ne samo on!) treba mudrost koju crpi iz stoljetne riznice kako bi Crkvi vratio njezinu mladost.
Treba primijetiti da liturgija u Mariawaldu nije potpuno identicna rimskom obredu. Ona ima svoje specificnosti na podrucju kalendara, liturgije euharistije i prije svega u smislu brevijara (liturgije casova).
3) Koje je promjene taj izbor donio vašem redovnickom životu?
Dom Josef: Reformom je duhovni život redovnika postao zahtjevniji. Nova – citajte „stara“ – liturgija zahtijeva i odredeno ucenje. Naime, pjevanje gregorijanskog korala je umjetnost koja traži posebnu formaciju, ustrajanje na latinskom kao jeziku koji pristaje obredu zahtijeva volju i ustrajnost, molitva casoslova uzima više vremena, a ustajanje u 3 h ujutro kako bi se molio uficij zahtijeva i odreden proces ucenja. No sve te žrtve nadoknaduje otkrice bogatstva za koje se dotad nije znalo.
Služenje pri oltaru takoder zahtijeva odgovarajucu formaciju, a i same vjernike treba pouciti za prisustvovanje liturgiji versus Deum – prema Bogu. Slavljenje mise prema Bogu, umjesto versus populum – prema narodu, od vjernika iziskuje drugaciju vrstu „participatio actuosa“ (djelatnog sudjelovanja), koja je vecinu vremena svjesnije. Dodao bih još i da sam Sveti Otac u Novus Ordu dijeli pricest na jezik, cime daje primjer toliko priželjkivane „reforme reforme“.
4) Koji je utjecaj imala na kvalitetu života vaše zajednice?
Dom Josef: Nakon cetrdeset godina nove liturgije svaka nova promjena teško pada, pogotovo starijoj braci.
Ipak, pocetne su tenzije prestale i situacija je mirnija. Otvaranje neprekinutoj tradiciji Crkve i intenziviranje duhovnog života polako donose plodove, kako smo se i nadali, posebice na podrucju novih zvanja. Nema mjesta nestrpljivosti. Da upotrijebim sliku jednoga prijatelja našeg samostana: reformirati Mariawald, to je kao pokušati okrenuti cruiser u punoj brzini da ide u suprotnom smjeru – za to je potrebno vremena. Mariawald treba vremena, ali i molitve svih nas…
5) Koji nam komentar možete dati danas o tom izboru? Je li utjecao na zvanja koja nastojite privuci?
Dom Josef: Da me pitate za komentar, rekao bih: „Ucinio bih to ponovno, unatoc mnogim i ponekad suptilnim poteškocama“. Imali smo i još uvijek ima mnogo kandidata koji žele uci u Mariawald, od reforme ih je bilo izmedu 40 i 50. No vecina ne ostane zbog specificne zahtjevnosti strogog pravila našeg života. Ta cinjenica odražava opcenitu pojavu društva našeg vremena: nesposbnost na dugorocno angažiranje. To se može primijetiti i u odbijanju braka, sve raširenijoj pojavi zajednickog života prije braka i rastucem broju civilnih razvoda.
Tome strahu od angažiranja izložene su sve redovnicke zajednice i on nije povezan s prirodom reforme koju smo zapoceli.
Prije cetiri godine bilo nas je 12 u samostanu. Dvojica redovnika otada su preminula. Dakle, danas nas je deset, a od toga je jedan brat nedavno položio svecane zavjete (on se ne boji angažirati!). Imamo i jednog novaka, a ove cemo godine primiti i jednog postulanta. Osim toga, dvije ili tri osobe pokazale su ozbiljan interes da nam se pridruže. Takoder imamo tri brata koja žive izvan samostana.
6) Primate li svecenike (biskupijske ili iz drugih redovnickih zajednica) koji žele upoznati ili nauciti slaviti izvanredni oblik?
Dom Josef: Da, redovito primamo upite svecenika koji žele nauciti usus antiquior. Nažalost, naša ogranicena sredstva ne dopuštaju nam da osiuramo takvu formaciju.
7) Može se dobro vidjeti da se, na razini župa, „reforma reforme“ (pricest klececi, gregorijanski kyriale, euharistijske molitve na latinskom, držanje raspela na sredini oltara, itd.) Benedikta XVI., pape koji više predlaže nego što namece, polako provodi. No primjecujete li Vi ucinak Summorum Pontificuma medu trapistima?
Dom Josef: Ne vidi se znacajan pozitivan odgovor na zahtjev Svetoga Oca da se elementi tradicije uklope u Novus Ordo. Cini se da se, uz trajno propitkivanje Svetoga Oca, više primjecuje tvrdokorno odbijanje i mržnja prema, zapravo, jasnim izjavama Koncila u pitanjima liturgije. Cini se da su poslušnost i poniznost izgubljene kreposti.
Ne mogu odgovoriti na pitanje u ime trapista opcenito, ali što se tice naše zajednice, iako ne gaje svi bezuvjetnu ljubav prema tradiciji, braca više prihvacaju našu reformu. A oni koji doista vole tradiciju više ne mogu zamisliti život bez nje.
II – RAZMIŠLJANJA PAIX LITURGIQUEA
1) Dom Josef Vollberg rodio se 1963., a u Mariawald je ušao 1986. Nakon studija teologije u opatiji Heiligenkreuz (Austrija), zareden je za svecenika 2006. i u studenom iste godine izabran za opata.
Ovaj jednostavni podsjetnik na datume i životni put dom Josefa dobro pokazuje da je motuproprij dar za sveopcu Crkvu, a ne ustupak onima koje se naziva „tradicionalistima“.
Iz odgovora dom Josefa vidimo koliko on „zna o cemu govori“ kada spominje strpljivost koja je neophodna kako bi se reformirala vjerska institucija i ustrajnost bez koje se redovnicka zvanja ne mogu razvijati.
2) Kao što se dogodilo u vecini redovnickih zajednica, i broj „obicnih“ trapista konstantno je opadao nakon Koncila (osim u samostanima koji njeguju tradicionalne aspekte, kao primjerice opatija Sept-Fons u biskupiji Moulins), a njihova se dobna piramida neumoljivo preokrece.
Prihvacanjem motuproprija dom Josef nije samo izrazio svoje liturgijske ili teološke preferencije, nego je proveo reformatorsko djelo. Njegova odluka iz 2008. nije naišla na podršku kod sve njegove subrace, daleko od toga. Zbog tenzija koje su se u to vrijeme javile u Mariawaldu i oko njega, generalni superior trapista 2009. je intervenirao kod kardinala Castrillóna, tadašnjeg predsjednika komisije Ecclesia Dei, kako bi se raspitao o zapocetoj reformi.
Ništa nije bilo lako: „Reformirati Mariawald, to je kao pokušati okrenuti cruiser u punoj brzini u suprotnom smjeru.“ No mir danas ponovno vlada, reforma ide svojim putem i pojavljuju se prva prava zvanja. A mi samo možemo molitvama podržati redovnike kako bi se konkretizirale.
3) Kada dom Josef govori o „stalnom propitkivanju Svetoga Oca“, prije svega se osvrce na stanje u Njemackoj, koje je ponajprije oznaceno pokretom „Wir sind Kirche“ (Mi smo Crkva), koji je nastao u Austriji, ali se brzo razvio u Njemackoj. Taj protestni pokret danas se može naci u svim njemackim biskupijama, a promice otprilike sve što je suprotno katolickom nauku, od redenja žena do izjednacavanja homoseksualnosti i „heteroseksualnosti“, kako se danas govori…
Priznajmo: osim u nekim sredinama koje izumiru, „trajno propitkivanje Svetoga Oca“ mnogo manje nalazimo kod francuskih katolika. S druge strane, konstatacija dom Josefa o „mržnji prema jasnim izjavama Koncila u pitanjima liturgije“, odnosno o tradicionalnim aspektima konstitucije Sacrosanctum Concilium, , nažalost, vrijedi jednako i za Francusku i za Njemacku … Po tome možemo vidjeti koliko je imenovanje biskupa privrženih Summorum Pontificumu, koji istovremeno nastoje ponovno uvesti izvanredni oblik u sveopcu Crkvu i upisati redovni oblik u hermeneutiku kontinuiteta, prijeko potrebno za ovu instrumentalizaciju liturgije.
4) Na kraju želimo naglasiti da se u dom Josefovim razlozima za promjene u samostanu ne nalaze dvosmislene i isprazne rijeci:
a) Gospodin nas poziva da sudimo stablo prema njegovim plodovima (Matej 7, 17 – 20), a dom Josef se pita o plodovima Koncila: „U našoj zajednici nije bilo vidljivih plodova nakon promjena koje je donio Drugi vatikanski sabor i broj naših redovnika drasticno se smanjio. Izmedu 1965. i 2011. mnogi su redovnici napustili samostan, a potvrdena su samo dva nova zvanja.“
b) Dom Josef se takoder pita o sadnji stabla: „I tako se, u nasuprot antropocentricnim tendencijama nove liturgije, rodila želja da Boga vratimo u središte života našeg samostana. Kako stablo živi samo kad se hrani energijom koju crpi korijenjem, tako i redovnik (i ne samo on!) treba mudrost koju crpi iz svjetovne riznice kako bi Crkvi vratio njezinu mladost.“
Ne bismo to znali bolje reci u tako malo rijeci.
Ako želite saznati više o Mariawaldu, možete posjetiti stranicu samostana:
http://www.kloster-mariawald.de/